Jedna od dužih epizoda koju smo prirpemile i jedno od najstarijih pitanja – i filozofi od antike promišljaju o tome. Šta je sreća i koji je recept za nju?
Pričamo sa profesorom filozofije Damirom Smiljanićem i psihoterapeutkinjom Branislavom Stević.
Zaključak je: postoje važni elementi – zahvalnost, podrška, zdravlje, socijalne konekcije, ali sve je to proizvoljno i treba da bude u skladu sa tvojim vrednostima. Epizoda je baš interesantna, poslušaj je.
Sanja: 200 grama zahvalnosti, 300 grama brige o sebi, sve to prokuvati u 500 mililitara ljubavi
efekti: razvijanje jaja, kuvanj
e
U ovoj epizodi pokušavamo da pronađemo savršen recept za sreću!
Kreće numera, optimistična, energična: Milano “Driving cars onto Mars”
Aleksandra: Slušate Umologiju, podkast u kom želimo da napravimo nove drajvere: putanje shavatanja i razmišljanja; poimanja sebe, svojih misli i emocija, ali i osoba i sveta oko nas. Da preispitujemo kako naša svakodnevnica utiče na dobrobit pojedinca. Da budemo dobro.
Ja sam Aleksandra Bučko, a u ovoj epizodi pokušavamo da shvatimo šta je sreća i kako se ona postiže.
Ovu epizodu pripremile su i Sanja Đorđević i Marija Marčeta.
numera se završava
Damir Smiljanić: Tema je složena i zanimljiva jasno i ima puno odgovora na nju. I jako je teško u okviru jednog kratkog razgovora odrediti i tačnoidređenje. U filozofiji je ta specifičnost, da za svaki pojam imate tazličita određenja imate ih koliko hoćete, zavisi od same pozicije. Tako da i ovde bismo mogli reći da je pojam sreće bio jedan od ključnih u istoriji etike. Mada, zanimljivo za neku ranu fazu, u antičkoj filozofiji tamo se više promišljevo taj pojam nego kasnije. Što naravno ne znači da nema toga i kasnije. Ima promišljanja, i čak određenja sreće kao glavnog životnog cilja i u nekoj kasnijoj, novom veku, u modernoj filozofiji. Ali to je vrlo specifičnost upravo antičke filzofije.
Sanja: Poimanje sreće je baš nekako filozofsko pitanje ne? Diskutovanje o sreći večito je predstavljalo igralište za filozofe (mada i u današnjem svetu sve više diskutujemo na ovu temu).
Pričala sam na ovu temu sa profesorom filozofije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, Damirom Smiljanićem. Čuli smo, Smiljanić kaže da je to bila specifičnost antičke filzofije.
Damir Smiljanić: Oni su sreću videli u uskoj vezi istine sa vrlinom. To je ono što ga razlikuje sa današnjim vremenom. Danas pojam vrline nema neki preveliki značaj. Nećemo povezivati vrlinu sa srećom. Ali za njih je to upravo to značilo. Da bi ste živeli srećno morate ostvariti neku vrlinu. I pre svega, što je tipično za Staru Grču, da uskladite svoje porive, nagone sa svojom umskom prirodom. Um je bitan. Što naravno sada one koji nisu ljubitelji filozofije može navesti na to da prebace filozofima da se suviše drže tog racionalnog momenta. Međutim, nije tako. Upravo u antičkoj filozofiji imate i neke koncepcije koje smatraju da je ta razboritost, promišljenost važna, ali da treba ispoštovati tu osećajnu, doživljajnu stranu. Recimo kod Epikura, hedonizam se prihvata kao jedno etičko učenje koje nije protivno principu razboritosti. Vi možete umereno da uživate čak i u telesnim zadovoljstvima pod uslovom da se ne ogrešite o racionalno. Vi morate i kada upražnjavate neku aktivnost koja vodi telesnim zadovoljstvima, da to radite u granicama.
Od Kanta se neki drugi pojmovi stavljaju u fokus. Više je bitan moralni rigorizam. Znači bitno je držati se prvalinosti, moralnog zakona, imperativa. To je tipično pruski- nemački. Dužnost na prvom mestu. I sreća se mora uskladiti prema tome, ima taj sekundarni značaj.
Branislava Stević: Mislim da je zapravo jako teško i kroz istoriju, a i danas definisati pojam sreće na jedan onako lak i sofisticiran način. Ono što mi znamo negde iz teorije, sreća predstavlja stanje zadovoljstva određenom životnom situacijom koja je usko povezana sa radošću ili sa jednim osećanjem ispunjenosti ali kada govorim o sreći uvek uzimam u obzir da je ona jedna subjektivna zapravo procena i samim tim možemo je posmatrati individualno odnosno, različiti ljudi različito doživljavaju sreću i za različite ljude sreća može da znači potpuno nešto drugo u odnosu na ono što mi mislimo zapravo da je sreća.
Postoje neke definicije kojih se mi nekako psihološki pridržavamo ako govorimo o sreći i jedna od tih je ustvari kada definišemo sreću u užem i u širem smislu. U užem smislu sveta zapravo predstavlja trenutno iskustvo osećanja praktično jedne emocije. Afekta jedne emocije i onda možemo da govorimo o tome da je u tom trenutku čovek radostan, zadovoljan, ispunjen, ushićen, veseo. Sve to nekako možemo podvesti pod pojam sreće. Međutim kada govorimo o sreći u širem smislu govorimo o nekoj subjektivnoj proceni kompletnog životnog zadovoljstva. To je ta sreća u nekom širem kontekstu. Zašto se mi bavimo pojmom sreće? To je jedan od fenomena koji je potekao i bavili su se njime zapravo i filozofi iz Antičke Grčke. Znači čitava naša poznata ili pisana istorija je težila da odgonetne ili da neki način bar rastumačiti pojam sreće. I zato je ona nama danas jedan motiv. Vrlo često ćete čuti od ljudi da kažu „Najvažnije je da pronađeš neku sreću u životu, nešto što te ispunjava, nešto što te usrećuje, nešto zbog čega si ti sam zadovoljan/ radostan čemu težiš.“ I u stvari mislim da je to jedan i filozofski fenomen ali ujedno i psihološki fenomen.
Aleksandra: A ovo je psihoterapeutkinja Branislava Stević. Sa njom smo već razgovarali na veoma sličnu temu – kada smo u Umologiji govorili o kratkoročnim zadovoljstvima kao veoma važnom delu za emocionalno blagostanje iliti, važnom pojmu kako bi se osećali srećnije.
Branislava Stević: Kako se biva srećan je u stvari jedno dobro filozofsko pitanje na koje nije lako baš u potpunosti dati jednostavan odgovor. Ali mislim kao što neka društva u stvari od malena kreću da rade na nekim principima koji povećavaju ili oblicima ponašanja koji povećavaju verovatnoću da će srećno dete izrasti u srećnog odraslog. I onda možda važno da napravimo te uslove ili kriterijume, to se pre svega misli na zemlje severne Evrope koje su već dugo godina unazad po statistici nekako vodeće po istraživanju u doživljaju sreće, pre svega mislim na Dansku i na Finsku. Gde u stvari postoji jedna sjajna knjiga „Danski recept za srećno dete“, gde dvoje psihologa istraživača opisuju kako se deca zapravo od malena uče disciplini i slobodi. za nas to deluje kontraindikovano da jedan i drugi fenomen može da stoji u istom kontekstu, ali zapravo taj koncept slobode izražaja misli, osećaja, doživljaja u određenim granicama može da doprinese da zaista srećna deca izrastaju u srećne ljude.
I mislim da u stvari je tu taj značaj društva ili okruženja kada mi se osvrnemo na našu situaciju i na to da smo mi 30-ak godina unazad u društvenom kontekstu ipak u tenzičnim uslovima kada to kažem mislim na post ratni period, pre svega na ratni period, post ratni period, ekonomsku krizu, sve neke druge krize koje su nas našle i za koje mislim da je u stvari danas nekako još uvek nismo izašli iz toga je mnogo drugačije u odnosu na ljude koji se ne suočavaju sa svim tim procesima kao mi. Vrlo često ćete čuti kada neko putuje u inostranstvo, prvo zapažanje koje izgovori kada se vrati je da su ljudi tamo opušteni, nasmejali, drugačiji, da smo mi nekako pod tenzijom, pod stresom i u stvari naš život kao neka post traumatska reakcija, da živimo tu vrstu reakcije. I mislim da je u stvari važno da osvestimo šta je ono na individualnom nivou što svako od nas može učiniti za sebe, pa da se mi nekako dobro stabilizujemo i nekako kognitivno restrukturiramo, da bi smo onda bili jedna vrlo kvalitetna jedinka, pre svega za neku užu našu socijalnu sredinu pa samim tim i u širem kontekstu za onda širu socijalnu sredinu, ali da pođemo od toga da svako od nas na svom mikro nivou može da učini ili usreći nekog pa da prosto taj simbiotski efekat može biti onda i značajniji i veći.
Aleksandra: Ujedinjene nacije svake godine rade istraživanje u kojem prave rang listu zemalja po stepenu sreće. Od 137 zemalja Finska je nekoliko godina za redom na vrhu spiska.
Sanja: Pa to mi baš i ne zvuči tačno, s obzirom da tamo zimi baš i nema sunca. Čini mi se da je sunce dosta utiče na raspoloženje. Profesor filozofije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, Damir Smiljanić je takođe zbunjen.
Damir Smiljanić: Negde sam pročitao podatak, možda sad nije ni toliko validan, ali da je u Finskoj, sa najsrećnijim ljudima, da je najveći procenat suicida. To je meni neobično. Da li to znači da je i u jednom najsrećnijem društvu individua ipak nije srećna, ako potegne sa takvim, ako upadne u depresiju. Neko može da bude srećan ako poseduje neko imućstvo, ali ne mora biti srećan unutra. Pa onda dolazi do nekog nesklada.
Sanja: Šta dalje kaže istraživanje? Na kom smo mi mestu?
Aleksandra: Kaže da su iza Finske Danci, Islanđani i Izrael. Podaci su od pre dve godine. U top 10 su i Holanđani, Šveđani, Norvežani, Švajcarci i Luskenburžani, što se negde može i pretpostaviti. Od zemalja gde žive naši ljudi tu su Austrija na 11. mestu, Kanada na 13. i Nemačka na 16. mestu
Ni mi nismo tako loši. Srbija se nalazi na 45. mestu, par mesta ispred Hrvatske. (Na spisku je i Kosovo, koje je za 10 mesta bolje.) Mađari su na 51. poziciji, Crnogorci na 67. Bosanci na 71. Makedonci 87. Najmanje se osmehuju u Sjera Leoneu, Lebanu i Afganistanu.
Sanja: Prema svemu što si sada rekla, mislim da je opravdano postaviti pitanja – na osnovu čega?Šta su istražvači koristili kao kriterijum?
Aleksandra: Prihod, zdravlje, imati nekog na koga možeš da se osloniš, osećaj slobode prilikom velikih životnih odluka, velikodušnost i odsustvo korupcije.
Branislava Stević: I za mene je tu najvažniji kad govorimo o društvenom kontekstu ta socijalna podrška. I mislim da je Srbija zbog toga baš zauzela to neko za mene visoko 45 mesto zato što od tih faktora koje su Ujedinjene nacije uvele kao kriterijume za istraživanje o sreći. Mislim da je ta socijalna podrška kod nas još uvek dovoljno razvijena. Kada se desi neki stvarni problem u društvu vrlo malo vremena treba da se čitavo društvo pokrene da se u stvari taj problem reši. I ono što bih još i stakla, a mislim da je važno za društveni kontekst je jedan od kriterijuma koji je bio u ocenjivanju, a to je velikodušnost. Mislim da smo mi još uvek narod koji je prilično velikodušan i koji će na nečije probleme reagovati združeno, u jednoj zdravoj zajedničkoj nameri da se nekom pomogne i mislim da su to vrlo važni faktori. Naročito to primetim u radu sa klijentima koji žive u inostranstvu i koji kažu mnogo je sve drugačije, ovde živite nekako sami, nekako izolovani, socijalno izolovani, individualno izolovani iako to ne želimo mi smo navikli na neke drugačije kontekstualne uslove i mislim da je to, da su ta dva faktora u društvenom kontekstu jako značajna jer dolaze zapravo iz nekog okruženja iz faktora zajednice. Svi ovi drugi pokazatelji sreće kao što su prihodi, zdravlje, korupcija, šta je već tamo navedeno su nekako faktori na koje mi možemo i individualno da utičemo, to da li ćete vi voditi računa o sopstvenom zdravlju je nekako na individualno nivou najvažnije. Ali mislim da su ovi društveni faktori jednako značajni za doživljaj sreće, da se osećate kao da niste sami, da smo mi u stvari samo jedna osoba u tako velikom svetu gde imamo mogućnost da se na nekog oslonimo kad nam je potrebno da imamo mogućnost da dobijemo utehu, kad nam je potrebno, da dobijemo neku snagu i u stvari da budemo osnaženi kao ličnosti. Mislim da je to u stvari što nas još uvek karakteriše i postavlja na to neko relativno visoko mesto s’obzirom na uslove u kojima mi živimo.
Sanja: Znači oni su tako definisali sreću: prihod, zdravlje, oslonac, velikodušnost, sloboda i odsustvo korupcije.
efekat: laboratorija
Aleksandra: A šta našem telu znači kada smo srećni?
Branislava Stević: Svakako nam je poznato iz medicinskih znanja da kada doživljavamo sreću ili kada se osećamo srećno uglavnom se luče određeni hormoni mi ih ukupno zovemo hormon sreće nekako u narodu je prepoznat taj izraz kao hormon sreće. oni se zapravo dele na dopamin, serotonin, oksitocin i jedan važan hormon sreće koji se zove endorfin, a koji se zapravo luči u momentima kada treba da se umirimo. Vrlo često sa jedne strane može da umanji bol, a sa druge strane podstiče euforiju. Zašto su za nas zapravo ti procesi važni? Slobodno možemo reći da u medicinskom aspektu se sreća dešava u tim biohemijskim procesima u mozgu za lučenje tih hormona je zadužen naravno ili hipokampus ili hipofiza, gde se luči oksitocin (zadnji režanj hipofize) i važno nam je ustvari da znamo kako mi možemo da podsticemo lučenje tih hormona. Znači ako radimo nešto prijatno, ako radimo nešto što nas ispunjava, ako radimo nešto što je u našem referentnom sistemu vrednosti nešto čemu se radujemo, nešto što nas oplemenjuje. To može čak da bude i način na koji razmišljamo. Postoji jedna jako zanimljiva krilatica koju je rekao Jovan Dučić da ustvari onaj ko misli da je srećan taj jeste srećan. Vrlo često mi izbegavamo te savete koji se tiču life coaching-a u smislu mislite pozitivno pa ćete biti srećni- ne. Ali način mišljenja i način rezonovanja čak i u životnim problemima zaista značajno može da utiče na to kako ćemo se mi osećati i zapravo ne samo kako ćemo se mi osećati, nego i šta ćemo mi osećati. S’tim u vezi i onda kažem da zaista jednim delom je za našu sreću odgovoran mozak. Znači odgovoran naš organizam, a drugim delom smo odgovorni nekako i mi sami. Šta mi činimo pa čak i u momentu eto lučenja hormona, gde je nauka prepoznala da je određena vrsta hrane dovodi do toga da se luče hormoni sreće i šta me činimo i kako mi delamo, ono što se i terapijski stalno podstiče. Šta je ono što je do nas i što mi možemo da uradimo, a da nekako izazovemo ustvari taj osećaj da se osećamo zadovoljno, vedro, veselo, razdragano, radosno i da u stvari osetimo u nekim trenucima sreću.
Sanja: Nezahvalno je definisati opštu sreću. Da li zaista ti i ja živimo za nijansu srećnije živote od neke dve osobe u Mađarskoj? Zato se sreća uglavnom posmatra kao lična, personalna.
Branislava Stević: Zato što je ustvari sreća samo jedna vrsta procene i zašto je ona subjektivna? Zato što nemamo jednu ekzaktnu definiciju, šta je univerzalni pojam pa se odnosi, slobodno mogu reći, baš za sve. Ako pogledamo malo istoriju filozofije i toga kako su recimo grčki filozofi govori o sreći. Aristotel je zapravo rekao „Jedina stvar kojoj ljudi teže zbog sebe je zapravo sreća“ i mi smo u stvari nekako to razumeli kao da sreća treba da bude vrhunsko dobro u ljudskom životu. Međutim, Kant kaže da sreća, znači filozofi koji su u novijem vremenu „Da sreća može da bude samo jedan imaginaran pojam“, zato je subjektivna procena. Znači ona nije opipljiva stvar koju mi možemo egzaktno odrediti ili ograničiti već u njoj zapravo možemo i da razgovaramo. Meni se jako dopalo promišljanje Ive Andrića kada su ga pitali, da li ste upoznati sa tim, ali jako je lepo napisao o sreći, jako je onako zanimljivo, meni je nekako i ljudski. Kada su ga pitali da on definiše zapravo pojam sreće on je rekao „Sreća je kad te svi vole pomalo, niko previše, a neko sasvim dovoljno.“ I to je ono što ja mislim da je subjektivna procena. Da u stvari sve što je u psihologiji zdravo je nekako nepreterano. Znači sve što je umereno, sve što je dovoljno da bude nekako i dostižno. Jako je važno da u tom konceptu sreće ne postavljamo ni ciljeve ni zadatke koji su nedostižni, jer ćemo onda uglavnom osećati nezadovoljstvo, frustraciju, razočaranost. Nego da postavljamo ciljeve koje su realni i ciljevi koji su nama dostupni. I nekako mi se taj kontekst svideo, ni previše, ni premalo jer to je baš prava ona subjektivna procena. Vrlo je teško definisati šta je za nekog previše, šta je za nekog premalo i da onda mi imamo u stvari tu moć izbora, da sami odredimo šta za nas znači sreća na individualnom nivou.
pauza
Aleksandra: Sada kada znamo otprilike o čemu razgovaramo, postavlja se pitanje šta treba da uradimo kako bi do nje došli. Ni tu ne postoji jednostavan odgovor. Profesor Smiljanić kaže da sreća mora da se zaradi.
Damir Smiljanić: Uvek mi pada na pamet primer iz popularne kulture. Likovi iz stripova o Paji Patku – Cakan i Caja, Srećko Srećković. To je gusan koji uvek ima sreće. Šta god da uradi, desi se pozitivno za njega, a da on ništa ne uradi. Znači on faktički nije ni subjekt svoje sreće već neki pasivni objekt. Zašto to kažem? Pa taj vremeski faktor. Da li ćemo mi pretpostaviti da je naša sreća samo rezultat neke slučajne okolnosti. Rekao bi kao u slučaju tog fiktivnog lika, da to nije prava sreća. Rekao bih da sreća uvek mora biti zaslužna. Vi ste pomenuli taj pojam zahvalnosti, možda pre zasluge. Sreću morate zaslužiti.
Aleksandra: Zaslužiti, samo unutar nas samih. Prihvatiti sreću, ne isčitati je iz niza dešavanja, okolnosti ili ljudi oko nas. Za “biti srećna ili srećan” smo, ipak mislim, prvenstveno zaslužni mi samo. Isto tako, psihološkinja Branislava Stević kaže da ne trebamo da čekamo da nešto veliko postignemo kako bi bili srećni.
Branislava Stević: Možemo u stvari da postavljamo pitanja i da preispitujemo sebe sa kim provodimo vreme da uživamo, šta nam je lepo, šta u toku dana možemo da izdvojimo ili uradimo na mikro nivou. Da ti trenuci ne moraju biti dugo očekivani, dugo iščekivani i da to ne traje određen vremenski period. Nego šta je ono što je nama blisko, što možemo da uradimo za sebe, što ćemo prepoznati da nas usrećuje i u čemu mi uživamo. Vrlo često u sticanju čak i znanja, veština, materijalnih dobara mi samo malo uživamo ili ne uživamo. Ja često kad razgovaram sa studentima od njih dobijem odgovor, e samo da diplomiraju i onda će oni konačno ostvariti neki cilj i biti srećni ili kad steknu neka određena materijalna bogatstva pa će biti srećni kao da je taj put ka sreći u stvari uslovljen uvek nečim, a ne mora da bude. Sreća može da bude stvarno jedan trenutak koga smo tada svesni i koji nam se događa baš tog dana, baš u tom momentu, baš se određenom osobom ili kada smo sami sa sobom, a ustvari činimo ono što nas ispunjava. I dobro je da svakodnevno sebe i pitamo i preispitujemo o tome šta nas usrećuje.
Aleksandra: Međutim ne možemo da utičemo na sve što nas okružuje. Dešava se da nam osvane gadan dan, i to je prirodno. Hoću da kažem, da na nas svakako utiču osobe koje nas okružuju, kakvi nas zadaci na poslu očekuju ili da li smo u izvršavanju nekih zadataka imali izazove… možda čak i da li smo naspavani…
Branislava Stević: Ti faktori sredine svakako utiču. Ono što takođe utiče je jedna crta ličnosti tvoja dimenzija ličnosti, koja se odnosi na dimenziju optimizam/pesimizam. U petofaktorskom modelu ličnosti mi zapravo imamo tu jednu vrlo važnu crtu. Koja se na jednom kontinumu meri i gde u stvari vi od najranijeg uzrasta sa određenim porukama možete da utičete na formativnim periodima na dete koje će i kad napravi nešto što nije okej ili ne uradi neki zadatak, neće to doživeti kao tragediju. Već će gledati kako to da ume da popravi sa snažnom podrškom koja zapravo dolazi pre svega od primarnih autoriteta, to su roditelji (prvih autoriteta). I gde dete u stvari uči optimistički način mišljenja, da čak i ako nije uspelo u jednom trenutku, da je put od uspeha zapravo satkan malim neuspesima. I da to ne doživljava fatalistički i tragično nego da u stvari da učimo da je dostizanje sreće i sam put ka sreći.
Zbog toga mislim da se velik deo zapravo sreće nalazi u tome kako mi percipiramo i okolinu i kakve mi poruke dobijamo iz okruženja u kom se nalazimo i ne samo kako dobijamo nego kako mi te poruke interpretiramo.
Ono što je za nas važno jesu i ti faktori. Videćete sami kako godine prolaze, ljudi teže hedonizmu. Znači teže da su okruženi ljudima koji su neopterećujući, koji su puni humora, pored kojih mogu da se opuste. Koji posle njihove ono cup of tea, nisu prenapregnuti i nisu nekako anksiozni, nego su opušteni relaksirani, nasmejani i u stvari mi vremenom nekako biramo ljude koji su za nas potpuno neopterećujući. I to nam govori o tome zapravo koliko je važan taj faktor sredine za doživljaj sreće. Koliko je nama dobro u stvari kada nas neko nasmeje. Kada nas neko oplemeni. Kada neko uradi nešto za nas i samo to dobročinstvo je vrlo često jedan od izvora sreće i mi u tom društvenom kontekstu možemo da stalno apostrofiramo koliko je važno razvijati taj altruistički motiv. Gde se ljudi osećaju srećni kada zaista pomognu i ugodne drugima bez ikakve namere ili neke naznake da treba da im bude na bilo koji način uzvraćeno, nego čist, ljudski altruistički motiv da se mi osećamo srećno zbog toga što smo nekom nešto ugodili, učinili.
Sanja: I filozofija podstiče taj spoljašnji faktor, kaže profesor Smiljanić:
Damir Smiljanić: Antički kontekst je interesantan zato što tu postoji ideja umeća življenja. Nego nije samo puka etika u pitanju, u smislu apstraktnog učenja u nekom određenom broju vrlina. Pretpostavlja se da vi kada etički promišljate svoj život, pokušavate da nađete način kako da živite, naravno u skladu sa normama opštim. Aristotel kao jedan od osnivača etike smatra da je ta socijalna dimenzija važna. Sreću možete da doživite individualno samo ako ispoštuje taj socijalni momenat. Da nekom ne naškodite. Jer čovek je po Aristotelu doslovno socijalno – političko biće.
Imamo tu subjektivnu pespektivu, s druge kolektivnu. Individualna bi bila neki moj osećaj, doživljaj sreće. To se razlikuje od osobe do osobe. Vi možete imati drugačiji doživljaj sreće od mene. Možemo imati jednu pozitivnu situaciju koju vi drugačije doživljavate nego ja. Samim time, u zavisnosti od tog osećaja i varira shvatanje sreće. Opet s druge strane treba sagledati i taj objektivni, kolektivni aspekt. Pitanje je da li možete da budete srećni u jednom nesrećnom društvu.
Damir Smiljanić
Sanja: Zajednica je vrlo važna za sreću. Osećaj pripadnosti i bliskosti. To je jedan od rezultata najdužeg istržaivanja o sreći koje sada ima više od 80 godina. Istraživači sa Harvarda su 1938. godine tokom Velike depresije u Americi želeli doći do zaključka koji su elementi koji vode do zdravog i srećnog života. Prvi učesnici u ovom istraživanju su bili su student sa Harvarda, pa je istraživanje u početku bilo sprovedeno samo na muškarcima, jer je devojkama bio onemogućen pristup akademskom znanju. Tokom godina je to istraživanje prošreno i obuhvatilo je 1300 potomaka početnih ispitanika.
I formula je: usamljenost ubija, više nego pušenje i alkoholizam. Ipak i ove poroke treba zaboići jer je put do srećne starosti popločan zdravim, fizički aktivnim telom. Važno je i da imamo zrele mehanizme odbrane od životnih uspona i padova.
Aleksandra: Ponovo se podsetimo epizode “Sitnice koje znače”. U jednom delu te epizode govoroimo o tome da mozak ne prepoznaje ono šta se stvarno dešava i ono što mi zamišljamo. Možda taj princip važi za još neke stvari.. čućemo uskoro samo prvo da pojasnimo kako mozak funkcioniše:
Isečak iz epizode Sitnice koje znače:
Branislava spominje kratkoročno zadovoljstvo. Da li je to korisno i dobro samo na “kratke staze” ili i na “duge staze” da bi se osećali sretno?
Branislava Stević: Uvek idemo dan po dan. Autentično može toliko da traje, ali kad se prisetimo toga, kada vratimo u svesno, kada ga ponovo obradimo, kada razmišljamo o tome, kada vidimo to nešto što smo dobili, makar lepo napisana pesma ili neki lep stih ili neka lepa želja, stvar i svaki put pokrećemo ponovno iste reakcije. I to jeste ono što je u stvari jako važno na neki način da dolazi do praktično simbioze toga što smo tom trenutku videli, znači osetili perceptivnim čulom i ono što mi autentično osećamo. I to je jedna vrsta ljudske dobrobiti. Baš bukvalno jednog benefita od poklona što nas ustvari asocira metodom slobodnih asocijacija na nešto što je nama vredno i važno.
Aleksandra: To da se osećamo sretno čak i kada se samo setimo događaja možemo da povežemo sa jednim interesantnim istraživanjem koje zapravo govori da mozak isto percepcira ono šta zaista radimo i šta zamišljemo da radimo. Istraživanje “Sviranje klavira u umu – fMRI (prim. ured. funkcionalne magnetne resonance) istraživanje o imaginaciji muzike i izvođenju kod pijanista” koje zapravo to i potrvđuje.
Sviranje klavira i čitanje muzičkih nota su prilično zahtevni zadaci koji traže dosta vežbanja kroz godine. Osim veštine u pokretima, tu su i brze i efikasne promene između onoga što osoba koja svira vidi i njenih pokreta prstiju, kao i obrada različitih delova muzike poput visine tona, ritma i strukture pesme. Cilj ovog istraživanja bio je da istraži kako mozak reaguje na sviranje muzike u poređenju s situacijom kada samo zamišljaš kako sviraš. Proučavali su 12 studenata muzičkih akademija koji su svirali desnom rukom deo pesme Bartoka, koristeći tehniku funkcionalne magnetne rezonance (fMRI). U oba slučaja, mozak je pokazao aktivnost u određenim delovima. Tokom sviranja muzike, ali ne tokom maštanja, aktivirane su i posebne oblasti odgovorne za pokrete prstiju.
Ovo istraživanje pokazuje da se isti delovi mozga koriste kada se planiraju pokreti (zamišljaju) i kada obrađujuju muziku ističući specifične karakteristike mozga.
Sanja: Ovo može da bude jedna od tih situacija kada mozak ne razlikuje realnost od našeg zamišljanja..
efekat: smejanje
I kada nam nije do smeha, isforsirajte ga, pa će on prirodno doći. To je fokus terapije smehom koju vodi psihološkinja Tatjana Stojšić Petković koja je sa nama razgovarala u epizodi kada smo govorili o ljubavnom i seksualnom životu osoba sa invaliditetom. Ova psihoterapeutkinja je smeh joga liderka.
Tatjana Stojšić Petković: Vi kad se nasmejete duže od par sekundi, 30-40 sekundi, a složićete se, to nije ni ceo minut, vi već u mozgu pišete barijere. Jer naš mozak ne prepoznaje taj simulirani smeh- smeh koji je jer sam ja odlučila i smeh koji je iskren – neka posledica vica, skeča, klipa na YT, i on počinje da se smeje. Počinje da luči hormone sreće, dotok kiseonika kroz telo je bolje i samo te dve stvari da uzmemo, organi počinju bolje da rade i td.
efekat: džekpot
Sanja: I na kraju, da li možemo da sastavimo savršeni recept za sreću?
Branislava Stević: Kada bi postojao jedan univerzalan recept za sreću, mislim da bi čitav svet bio srećan. Ali ono što ja nekako uvek ističem je da mislim da individualne lične sreće nema ili da se do nje ne može doći bez rada na sebi i ličnog razvoja. Šta to za mene prvenstveno znači? Pre svega mislim na razvoj samopouzdanja, da osobe koje imaju to iskustvo da osete sreću zapravo razvijaju samopouzdanje i u skladu sa tim i samopoštovanje, da uče ili da učimo zajedno sebe kako da pronađemo sopstveni mir, odnosno onu smirenost koja nam je potrebna kada stvari u životu ne ide onako kako smo mi očekivali.
Jedan od faktora i što u stvari mislim da može da se nauči je izgradnja pozitivnih stavova. Ali tu ne mislim nužno na pozitivnu psihologiju nego da naučimo da zaista ne brinemo o stvarima koje mi ne možemo kontrolisati i na koje mi ne možemo uticati, da uradimo jednu vrstu kognitivisti bi rekli kognitivne restrukturacije. Da naučimo da mislimo drugačije od svega onoga što smo zapravo učili da mislimo dosada i da to ostvarivanje ili želja ka nekom postignuću ili ostvarivanje ciljeva ne ide po svaku cenu, nego da mi u tome istinski uživamo do momenta dok se neki naš cilj ne ostvari ili ne realizuje. Mislim da su to neki onako uopšteni recepti za sreću, a sad svako će još dodati neki svoj individualni aspekt koji je za njega značajan. Ali svakako mislim da rad na sebi i zapravo rad na ličnom razvoju, snažno može uticati na to kako ćemo doživljavati i sebe u društvenom kontekstu, ali kako ćemo uspeti da doživimo te neke srećne trenutke koji potpuno mogu da oboje naš život u neku divnu boju.
Damir Smiljanić: Ne bih tražio recept za sreću već bi tražio jedan stav prema tome. Ne želim da kažem da svi prvo moramo da definišemo i da znamo šta je uopšte sreća. Nego želim da kažem da je ta promišljenost, razboritost, da bi trebala da bude nužno negde. Jer onda možemo da redukujemo neke prevelike ciljeve, pretenzije, koje smatramo da moramo da ispunimo da bi bili srećni. Ako uspemo da razumemo da ne zavisimo od toga, da nije svaki uspeh baš potreban na taj način, da se malo distanciramo od toga. Znači jedna vrsta razboritosti, ako želite da budete srećni. Počnite i završite sa razumom.
Aleksandra: Univerzalni recept za sreću ne postoji. U njega idu proizvoljni sastojci, u proizvoljnim količinama – spremamo ih onako kako mislimo da treba. Pa ako ispadne onako kako ne treba, ako nam zagori ili nije dovoljno slatko – uvek se možemo vratiti na početak i učiti iz grešaka.
Sanja: Iako je potrebno da improvizujemo sa sastojcima, neki od ključnih su zahvalnost, podrška, zdravlje.
Ono što je sigurno je da je sreća veća kada se podeli. Pošalji ovaj podkast nekome kome misliš da bi zatrebalo.
Kreće numera, optimistična, energična: Milano “Driving cars onto Mars”
Aleksandra: Slušali ste podkast Umologija, podkast u kom želimo da napravimo nove drajvere: putanje shavatanja i razmišljanja; poimanja sebe, svojih misli i emocija, ali i osoba i sveta oko nas.
Ovu epizodu su kreirale: Sanja Đorđević, Marija Marčeta i Aleksandra Bučko.
Završava se numera
Zvučni efekti: Fronbondi Skegs, floraphonic Pixabay
Uvodna numera: Milano – Driving cars onto mars
Dodatna muzika u podkastu: Ardie Son – Brightest
Produkcija: Fabrika kreativnosti