Nameštamo sebi doze srećiće. Jer, želimo da budemo srećni. Tako Nikola Učur, stručnjak iz oblasti neuromarketinga objašnjava koren naše potrebe da kupujemo. A kupovinom, kupovinom, kupovinom dolazimo do – konzumerizma.
Nikola Učur: Moderno doba nam nameće to da je sreća jako neophodna, da mi moramo da budemo srećni, da uživamo u životu i slično. I sama ta potreba za time da budemo srećni nas je dovela do nečega što se zove prekomerna zasićenost sreće. Odnosno, kupovinom bilo kog proizvoda, bilo korišćenja društvenih mreža, čega god, name se luče različiti hormoni.
Postoje četiri hormona sreće,
Aleksandra: serotonin, endorfin, oksitocin i dopamin
Nikola Učur: Neću ih sad svakog definisati ali generalno ukoliko ti se aktivira bilo koji od ta četiri hormona, ti zapravo osećaš tu neku kao dozu sreće, dopamin je najveći od toga, a i svi ovi ostali serotonin,… su zapravo delovi koji pripadaju hormonima sreće. I ukoliko se to aktivira lučenje u tvom organizmu ti zapravo postaješ srećan.
E sad, problem sa neurotransmiterima, zato što oni jako kratko traju u tvom organizmu i ti konstantno sebi daješ doze neurotransmitera koji su u vezi sa srećom i ti postaješ prekomerno zasićena srećom. Dolazimo i do toga zašto imamo potrebu da kupujemo stvari. Zato što: od malena imaš zabranu od roditelja, ograničena si budžetom, želiš da kupiš različite patike, nemate trenutno para da ti se kupi, mora da se brine, krećeš u školu, koliko će biti sveske i sve ostalo i ti dobijaš te doze dopamina parcijalno. Roditelji, ukoliko ti kažu da nešto može ili ne može, ti odjednom želiš da sama sebi priuštiš te stvari. Dođe do toga da ti dobiješ novac, evo me, idem da kupujem te materijalne stvari da bih ja sebi zadovoljio različite potrebe koje su zapravo samo potreba za hormonom koji se zove hormon sreće.
Sa tim mislim da bi sve to definisao.
Da zapravo dobijemo te doze srećice.
Aleksndra: Nameštamo sebi doze srećice. Jer, želimo da budemo srećni. Tako Nikola Učur, stručnjak iz oblasti neuromarketinga objašnjava koren naše potrebe da kupujemo. A kupovinom, kupovinom, kupovinom dolazimo do – konzumerizma.
U ovoj priči imamo još i Zoltana:
Zoltan Pastor: Dosta često osećam potrebu da mi “treba nešto novo”. Možda to nije najbolja stvar, ali uvek maltene imam u procesu, u planu nešto, neku sledeću stvar koju ću kupiti.
Aleksandra: I Sanju:
Sanja Đorđević: Ne bih mogla da kažem da sam u potpunosti protiv konzumerizma, u smislu da je u redu da kupiš nekada nešto što ti je interesantno, što može da usreći nekog drugog, što može da bude zabavno. Ali konzumiranje po svaku cenu i praćenje trendova je nešto što mislim da nije u redu naročito zbog toga što smo vrlo svesni posledica koje klimatske promene stvaraju gomile đubreta.
Aleksandra: Praznici povećavaju poriv za kupovinom. Da li zbog pokolona, ili zbog, na primer zime, kraćih dana, sve je nekako tmurnije, pritisak kao da je veći – pa nam treba ta doza srećice. I onda kupujemo… Zato pričamo o kupovini, potrebi za kupovinom, marketingu, osećanju sreće i našoj potrebi da budemo srećni.
Kreće numera
Slušate Umologiju, podkast u kom želimo da napravimo nove drajvere: putanje shavatanja i razmišljanja; poimanja sebe, svojih misli i emocija, ali i osoba i sveta oko nas. Da preispitujemo kako naša svakodnevnica utiče na dobrobit pojedinca. Da budemo dobro.
Numera se utišava
Aleksandra: Setite se kada ste poslednji put kupili nešto u trenutku kada ste se osećali loše. Možda je to bila nova majica, gedžet ili par patika. Taj trenutak srećice dok otvarate kesu ili kutiju je realan, ali brzo prolazi. Konzumerizam nas uči da u tim trenucima ponovo posegnemo za novčanikom, jer nas uverava da sreću možemo pronaći u stvarima.
Međutim, konzumerizam nije samo pojedinačni čin kupovine; to je kultura koja nas oblikuje da svoje vrednosti, identitet i osećaj uspeha vežemo za posedovanje. Reklame nas bombarduju porukama da ćemo, ako kupimo najnoviji proizvod, biti lepši, uspešniji ili srećniji. Taj ciklus stalnog sticanja iscrpljuje ne samo naš novčanik, već i naš unutrašnji svet.
Svi se osećamo lepo, srećno, kada kupimo nešto novo. Da li to onda znači da smo pogrešno naučeni, programirani? Ne skroz. Osećaj sreće jeste stvaran ali kratkotrajan.
Imamo tri priče u ovoj epizodi.
Prva priča: Radost u novom
Zoltan Pastor: Dosta često osećam potrebu da mi “treba nešto novo”. Možda to nije najbolja stvar, ali uvek maltene imam u procesu, u planu nešto, neku sledeću stvar koju ću kupiti. Glavna motivacija mi je FOMO. Jednostavno, teško se borim sa time kada vidim nešto što mogu da propustim ili nešto što mi se sad odmah sviđa, limited edition, šta god, to me uvek potera…I naravno kad legne plata teško je odoliti parama koje napokon imam.
Aleksandra: Ovo je Zoltan Pastor, on obožava da kupuje. Voli ceo taj proces. Prvo nađe nešto što mu se sviđa. Ili je brend koji prati izbaci novu liniju.
Zoltan Pastor: Onda gledanje gde to postoji, gde ima da se nabavi, da li mogu da kupim, da li mogu negde da naručim, šta god. I kad to sve smislim, onda mi je zabavno kupiti, doći kući i biti srećan zato što imam napokon neku novu stvar kod sebe.
Aleksandra: Zoltan inače radi kao programer. Kaže da mu prođe kroz glavu da je mogao i nešto drugačije da uradi kada vidi šta je uradio sa parama. Ali ne toliko često, dodaje:
Zoltan Pastor: Zna da mi se desi taj osećaj da sam preterao, ali ne toliko često. Češće mi se dešava da uzmem nešto i shvatim da to sam više uzeo iz frke nego iz razloga što mi je zapravo trebalo, ali i to isto nije toliko često da me previše sad muči.
Aleksandra: Kupovina može doneti kratkotrajno zadovoljstvo, ali dugoročna sreća dolazi iz iskustava, odnosa i ličnog rasta. Materijalne stvari brzo gube vrednost u našim očima, dok uspomene i veze sa ljudima traju. Umesto impulsivne kupovine, ulaganje u sebe i druge donosi dublje i trajnije ispunjenje. Toga je svestan i Zoltan:
Zoltan Pastor: Nalik cigareti ili šećeru ili pivu što možda drugim ljudima pomaže. Tako isto može i šoping nekome da na kratko vreme donese sreću ali ja ne mislim da to može da bude nešto na duže staze. Ne verujem da ljudi treba da zamene pravu terapiju sa šopingom.
Aleksandra: Iliti, nove patike će te možda obradovati, ali trčanje u njima donosi dublje zadovoljstvo. Ključ je u balansu – troši na ono što hrani dušu, a ne samo ormar. Važna stvar kod kupovine je da:
Zoltan Pastor: Se osećam srećnije dokle god me traje novost stvari koje sam uzeo, ali čim se naviknem, čim prestane da mi bude novo, sjajno, svetlucavo prestane ta sreća da me radi, ali ne smatram da budem nešto sad tužan ili šta god posle toga samo se vratim na obično, neutralno stanje.
Aleksandra: Bila je to priča o Zoltanu. On baš voli da kupuje sebi stvari. Kao što smo čuli – voli ceo taj proces dok ne osmisli gde će nešto pronaći i dok to ne dođe do njega. Znači mu, kaže, i bude u brendiranim stvarima. Veruje da to ljudi možda i ne primete, ali njemu lično to znači da zna šta ima obučeno. Ali je takođe svestan da i da ga nove stvari “rade” – odnosno, čine srećnim samo dok traje ta “novost” stvari koju je kupio. Posle toga se navikne na nju i više nema te “srećice”.
Naša druga priča: Primamljivanje.
Novinarka Marija Marčeta uradila je intervju sa stručnjakom iz neuromarketinga, Nikolom Učurom.
Osobe iz neuromarktetinga u svom poslu koriste naučna istraživanja da naprave reklamu za proizvod koji će nas još više primamiti da kupimo nešto.
Nikola Učur: Jako volim pogotovo kad moderni marketari govore: „Moraš da zadovoljiš čovekovu potrebu“, ili da pronađeš šta je potreba kod čoveka. Zapravo ne moraš, jer su potrebe već definisane. Maslov je to jako lepo uradio, imaš jasne lestvice da svi mi imamo različite potrebe.
Aleksandra: Samo malo da dopunimo: Maslovljeva hijerarhija je poput piramide potreba i zadovoljstva u životu. Počinješ od temelja – osnovne potrebe poput hrane i sigurnosti. Penješ se ka povezanosti, ljubavi, samopoštovanju. Na vrhu? Samoostvarenje – gde postaješ najbolja verzija sebe. Ključ je da se svaki nivo gradi na prethodnom, bez preskakanja.
Nikola Učur: U tome je suština zapravo marketinga, odnosno nas koji se bavimo neuromarketingom, jeste da ne zadovoljavamo potrebe čoveka nego da pronađemo problem u toj potrebi.
Uzmimo i pranje veša i kako je došlo do toga da nastanu omekšivači sa mirisima, pošto ranije omekšivači nisu imali mirise. Zapravo je došlo do toga tako što su posmatrali šta ljudi rade i da ti imaš potrebu da pereš veš, ti imaš potrebu da taj veš bude mekan ali onda kada ljudi operu veš uzimali su, mirisali, prosto da vide da li se oseća svežina kako je opran ili nije, mislim iskusni marketari su to videli, kao hajde da dodamo i taj parfem u omekšivač, da stvarno ima taj parfem.
Tako da, naš dodatak jeste da upravo te kao potrebe – nije da ih pronađemo, nije da negde definišemo koju potrebu ti zadovoljavam nego da zapravo pronađemo problem u toj potrebi i da nađemo neki novi bolji način da predstavimo ovaj proizvod koji ti je zapravo zadovoljava tu potrebu.
Aleksandra: Marketing i reklame usmeravaju / manipulišu ljudskim emocijama i potrebama ciljajući specifične emocionalne reakcije i nesvesne procese kako bi povećali potrošnju.
Nikola Učur: Mi zapravo emocije doživljavamo svake milisekunde. Čime god da smo izloženi, šta god dođe u dodir sa nekim od naših čula – to je zapravo neka vrsta emocionalne manipulacije, odnosno nama. Moramo da napravimo jasnu distinkciju između toga šta su emocije, šta su osećanja.
Emocije su hemijski/fizički procesi koji se odigravaju u nama, u našem telu. Dok su osećanja svesno doživljene emocije. Mi generalno, evo ti i ja dok pričamo, doživljavamo različite vrste emocija, dok na primer ono što osećamo u datom trenutku je zapravo samo svest o toj emociji, šta se nama to dogodilo.
Generalno, zadatak neuromarketinga nije ništa drugo, nego da opiše šta se stvarno dešava.
Aleksandra: Kroz alate poput neuromarketinga, marketinški stručnjaci bolje razumeju kako određene poruke deluju na ljudski mozak i ponašanje. Ovo omogućava preciznije osmišljavanje kampanja koje izazivaju željene osećaje, poput sreće, sigurnosti ili straha od propuštanja. Iako neuromarketing ne garantuje uvek veći efekat, pomaže da se efikasnije i brže dođe do cilja, prilagođavanjem poruka tako da se zadovolje duboke, često nesvesne potrebe potrošača.
(kratka pauza)
Ako je Nikola i sam neuromarketar, i radi na tome da neko od nas misli da mu zaista, zaista treba nešto, da li to znači da je on sve to prozreo i da ne voli da kupuje?
Nikola Učur: Generalno ne mogu reći da ne volim da kupujem stvari, volim da ih kupujem ali moraju da imaju neku posebnu svrhu za mene, tako da volim. jako volim da kupujem različite vrste gadget-a i volim da kupujem recimo posebna izdanja, neka limitirana serija knjiga, specijalno izdanje knjige i ostalo. Tako da to su stvarno guilty pleasure-i u kojima uživam i trošim dosta novaca.
Aleksandra: Konzumerizam može da utiče i pozitivno i negativno na nas.
Na primer – radiš ceo mesec, dobiješ platu i deo te plate odvojiš i častiš se nečim. To je pohvala za tvoj trud koji si uložio i uložila u toku meseca.
Nikola Učur: Može biti jako loše, ukoliko ti ne znaš sebe da iskontrolišeš pa može doći do depresivnih poremećaja, može doći do zapravo osećaja niže vrednosti, do mogućnost da ti nemaš para da priuštiš, nešto kupiš, a opet potreba i kupovina u velikoj meri utiču na samo na tebe kao pojedinca, nego na celo društvo, na ekološku svest oko tebe. Prosto dolazi do druge stvari koje jesu zagađenja, mnogo više ima proizvodnje i uzimanja resursa iz prirode nego što zapravo ima bilo čega drugoga mislim. Mnogo manje se vraća prirodi, nego što se uzima tako da to su sve stvari koje značajno utiču itekako.
Alekasndra: Da, volimo da kupujemo. Volimo tu dozu srećice koju dobijemo kada kupimo nešto novo, nešto kul. Zato je pitanje koliko nam je kupovina korisna, a koliko su to samo različite vrste tehnika kroz koje stručnjaci iz marketinga utiču da mi mislimo da zaista to želimo.
Ukratko: da li smo svi robovi konzumerizma?
Nikola Učur: Kada bismo ga kao definisali: Recimo da je on nova vrsta ekonomske stvarnosti, u smislu da se recimo može s čak smatrati i ideologijom što se mene tiče, jeste da prosto mnogo više imamo potrošnje i potreba za stvarima koje nama stvarno zapravo ne trebaju. Pa recimo tako bih ga i nazvao i definisao i više ga gledam negde kao filozofiju i kao ideologiju, nego što ga gledam kao stvarnu granu Ili nauke ili slično, zato što jeste nešto što je postalo trend u poslednjih 10 do 15 godina, bar nemamo neke zapise iz istorije da je konzumerizam bio u ovolikoj meri rasprostranjen kao što je danas.
Nikola Učur: Generalno ceo identitet tebe kao osobe je zasnovan na osnovu konzumerizma. Od toga kako jedeš, kako se hraniš, čime se baviš, da li treniraš, ne treniraš, koju garderobu nosiš, koje brendove nosiš i slično, ti sebe nekako postavljaš u okruženje i u svet. Ako znaš da ljudi koji nose sve vreme crno, kožne jakne, malo neku ekstravagantnu boju, eto oni su pankeri. Prosto se različite grupe definišu na osnovu toga. Imaš ljude koji obožavaju starke i imaš ljude koji ih ne vole, takođe se definišu različine društvene grupe na osnovu starki i oni koji ne nose, oni koji nose forsice i slično. Definicija svega toga jeste: ti postavljaš sebe u odnosu na svet, odnosno, kako želiš da te neko percepira ili vidi. E sada, da li je to utemeljeno od strane društva i utemeljeno od strane marketing stručnjaka, pa je to plasirano u krugovima društva, tu sad možemo diskutovati i pričati, ali negde mislim da je obostrana komunikacija potrebna da bi se tako neki kult oko neke garderobe, brenda i slično predstavljali. Utiče i te kako zapravo da ti sebe pozicioniraš u odnosu na nekog drugog.
- Sve će biti bolje
- Doze srećice
- Nasilje nad ženama: Razumevanje uzroka i razbijanje predrasuda
- Kako (i zašto) da usporimo?
- Mentalno preopterećenje
- Raskidi
Priča treća: Osvešćivanje
Aleksandra: Sanja Đorđević je novinarka. Jedno vreme je bila i naša saradnica u Umologiji. Prošle godine, negde u ovo vreme, rekla mi je nešto zbog čega smo je pozvali da nam ispriča svoju priču u ovoj epizodi.
Rekla mi je da ne voli preterano da okiti stan, jelku i sve ostalo što dolazi sa praznicima, jer je vreme praznika kada ne pazimo baš na našu životnu sredinu. Prekomerno uključujemo lampice što trošu električnu energiju. Kupujemo gomilu ukrasa, koji su vrlo često plastični. Postoje osobe koje svake godine menjaju boje na jelci i kupuju nove ukrase. Kugle su – uglavnom plastične. Jelke su uglavnom plastične. A ako nisu, vrlo često su to jelke koje su odsečene. One neće produžiti svoj vek (i pravljenje kiseonika koji nam je potreban). Zarad dve nedelje stajanja u domu zbog praznika. Naravno, sada imamo i jelke sa busenom, ali i tu je pitanje da li je dobro održavan i da li će se primiti ako ga ponovo posadimo u zemlju.
Uglavnom, Sanja je osoba koju brine kada pogela u svoju kantu za smeće i vidi koliko je svaki dan napuni. Šta bi sve od toga mogla da reciklira, ali ne može jer to u Srbiji završi na deponijama. Koje ni ne bi trebale da budu tu gde jesu. Ne mi trebalo da imamo planine smeća. Možda bi šuma bila bolja – tako razmišlja Sanja.
Sanja Đorđević: Ne bih mogla da kažem da sam u potpunosti protiv konzumerizma, u smislu da je u redu da kupiš nekada nešto što ti je interesantno, što može da usreći nekog drugog, što može da bude zabavno. Ali konzumiranje po svaku cenu i praćenje trendova je nešto što mislim da nije u redu naročito zbog toga što smo vrlo svesni posledica koje klimatske promene stvaraju gomile đubreta.
Alekasndra: Sanji zapravo smeta:
Sanja Đorđević: Sisteme vrednosti koje stvara konzumerizam. A to su: plitkost, površnost i materijalizam.
Aleksandra: Kako to misli?
Sanja Đorđević: Nekako mi se čini da kada imam tako neke pogrešne ciljeve, kao ne znam… Da imamo cilj da imamo neki luksuzni automobil, neke luksuzne komade odeće i generalno luksuzne stvari za koje znamo da su skupi i koji imaju neku tamo oznaku koje ih čini skupima, a koji generalno mogu i da nemaju kvalitet za cenu za koje se prodaju. Mislim da smo tako nesrećni jer imam pogrešne ciljeve, imamo plitke ciljeve.
Sanja Đorđević: Poenta nije pokazati se i dokazati se drugima da mi možemo da priuštimo nešto. Poenta sreće je nešto drugo. To su odnosi koje imamo sa drugim ljudima. Dobri, pozitivni odnosi koje imamo sa drugim ljudima.
Aleksandra: Dodala bih i dobri i pozivini odnosi sa samom sobom.
Inače, kako bi joj zvuk u odogovrima bio što bolji snimala ga je u ormaru. Kaže, zato toliko priča o odeći, jer je okružena njima.
Sanja Đorđević: Ja volim da skrolujem po sajtovima butika i volim da odem u tržni centar i da pogledam nešto, da vidim… Mislim, ne treba mi ništa od odeće, to već imam svakako sve. Za takve stvari, kada pronađem nešto što mi je interesantno, sačekam jedan dan da razmislim da li mi je zaista tako nešto potrebno. Da li bih ja to stvarno koristila ili je to samo lepo. Uvek pogledam kvalitet od kog je materijala napravljeno kako bih znala da li će mi koristiti u budućnosti, da li ću ja biti zadovoljna zaista tim proizvodom ili sam trenutno privučena šarmom takvog proizvoda. Isto, kako bih se oduprla konzumerizmu, ne pratim nikakve trendove i kreiram svoj originalni stil koji se vremenom menja svakako, ali nikada nisam u fazonu da pratim ono što mi neko kaže da mi se sviđa.
Aleksandra: Sanja kaže da kupovinom samo punimo: svoj ormar, svoje police, svoje ostave… I da li onda sve te stvari i iskoristimo?
Sanja Đorđević: Nema smisla. Stvarno nema smisla. Pre ću kupiti nešto polovno. I opet mi je to konzumeski. Ranije sam stalno kupovala polovne stvari, onda kupim nešto samo zato što je jeftino i to mi samo zauzima mesta i čini mi da poludim, pobesnim zato što ni ne znam što imam, i kad mi zatreba nešto onda gledam gde je i ono kao da li može da se uklopi to što imam… I tako da sam prestala da kupujem polovno. Sada kada kupujem, kupujem tačno šta mi treba, ali dobro razmislim da da li me zaista treba. Taj proces razmišljanje nekada traje i meesecima.
Aleksandra: Sanja je dosta svog radnog staža posvetila pisanju o ekološkim temama. Zato smo je pitale o posledicama konzumerizma:
Sanja Đorđević: Posledice konzumerizma su što se tiče životne sredine: mnogo veća količina ugljen-dioksida u atmosferi nego što nam je potrebna i kočenje tog progresa ka nekom svetu gde neće goreti šume svake godine i gde nećemo imati oluje koje smo imali prošle godine, ekstremne vremenske prilike. Onda konzumerizam znači gomilanje smeća koje nije moralo da nastane. Nikad. Neke stvari nam jednostavno nisu bile potrebne. Konzumerizam je negovanje tog načina razmišljanja „upotrebi, baci“. Moramo da jedemo, to je činjenica, da bi preživeli, ali naša sva hrana na primer dolazi uglavnom unapred upakovana, pa dolazi upakovana u po 100 grama i sve to ima svoju ambalažu. I sva ta ambalaža od svakog tog obroka završi u životnoj sredini a traje večno. Mislim, plastika koja se ne razlaže. Konzumerizam neguje i te sisteme vrednosti jeftine radne snage, da proizvod bude što jeftiniji. I za potrebe kreiranja stvari koje nam možda ni ne trebaju se seku šume, uništava se životna sredina zbog toga. Nestaju staništa, nestaju vrste, postaju ugrožene, narušava se taj biodiverzitet koji nam je jako, jako potreban – nismo ni svesni…
Aleksandra: Čak i ako imamo dovoljno para da priuštimo sebi kupovinu gomilu stvari ili kupovinu brendirani stvari samo zbog imena, luksuznih automobila zbog toga što nam se sviđaju ili održavaju neki naš status.
Da li mi to zaista možemo da priuštimo na nekim drugim, važnim nivoima?
Sanja Đorđević: 7 Ne možemo da priuštimo sebi taj luksuz da padamo pod Konzumerske principe i da naručujemo i da ne prespitujemo uvek baš… Mislim, nije uvek moguće, ali odakle nam dolaze te stvari, da li je to napravio neko ko ima pravo na godišnji odmor, bolovanje, 8 sati smene i da li je uopšte punoletan. Da li ima platu za život i da li nam uopšte treba to smeće?
Rešenje?
Aleksandra: I da li to znači da treba popuno da se odreknemo kupovine? Nikola Učur, stručnjak iz neuromarktetinga ima sjajnu paralelu:
Nikola Učur: Da osvestiš sebe kao pojedinca u svemu tome, moja topla preporuka je da svako pročita knjigu „Misliti brzo i sporo“, Danijel Kaneman-a, zato što ti kada naučiš da kontrolišeš, odnosno kada shvatiš kako tvoj mozak funkcioniše, šta je tvoje nesvesno, šta je tvoje svesno i kako na koji način se ta dva mozga potpomažu ili odpomažu.
Ti zapravo možeš da kontrolišeš sam sebe.
Uvek se osvrnem to: šetaš ulicom, sretneš osobu koju ne voliš, ne prija ti, imaš sav poriv/ želju da prebiješ tu osobu, ali ti to ne uradiš. Zbog čega? Zato što znaš da ćeš snositi neke različite posledice. Isto tako sa marketingom, sa konzumerizmom, sa bilo kakvim ostalim tehnikama koji se zovu manipulativni procesi prodaje.
Ne može tebe neko da natera nešto da uradiš ukoliko ti to ne želiš. Koliko god ja targetiram to nesvesno, evo ja te trigerujem, ti hoćeš mene sada da istučeš ti nećeš to uraditi, zato što ti sa svesnim delom mozga sebi opravdaš zbog čega to nije u redu da uradiš. Isto to treba samo da uradiš kada je kupovina u pitanju, kada je potrošnja u pitanju.
Prosto dozvoli raciju da malo promisli o svemu tome, isključi se na dan/dva, ako imaš neku želju/ poriv da kupiš jaknu, cipele, šta god, isključi se na dan/dva prosto proceni da li ti je stvarno potrebna ta jakna ili nije, jer ako imaš već tri jakne u stanu mislim da ti četvrta ne treba, ali prosto proceni sam/a i vidi dozvoli da ti mozak eto kaže nesvesno eto, meni to stvarno ne treba
Ali ono što moram da se nadovežem jeste da nekoliko naučnih radova što sam čitao i jako su mi zanimljivi govore o tome da imamo problem te prekomerne sreće zato što nas ona bacaju u depresiju ili nas baca zapravo u anksioznost. I ono što što mi smatramo srećom jeste ono kako bi trebalo svakodnevno da se osećamo, a to je kada doživimo mir i kada su nam svi hormoni izbalansirani.
Kada nemaš nikakav nadražaj spoljašnji, nemaš nikakav stimulans. Zapravo, ta potreba za zadovoljenjem sreće sada dolazi do toga da nam je potreba da se isključimo od svega i da samo gledam u plafon ili da gledamo u prirodu, da budemo sami sa sobom, da nemamo nikakav nadražaj, stimulans, ništa od toga. Prosto da bismo doživeli tu sreću koja je nešto što se zove prirodno stanje, nešto što bi trebalo svakodnevno da osećamo.
Nikola Učur, stručnjak iz neuromarketinga
Aleksandra: Da… ova Nikolova poruka baš nekako otvara oči. Barem meni. Nama treba mir. Ne preopterećenost svim i svačim – u čemu živimo. Bilo da su to informacije, vesti, reklame, proizvodi, odeća… Šta god – svega nekako ima previše.
Cela ova epizoda… – ne znači da je kupovina loša sama po sebi. Ponekad, materijalne stvari zaista mogu unaprediti kvalitet života. Važan je balans – u tome da trošimo promišljeno i gradimo život u kojem su materijalne stvari podrška, a ne glavni izvor sreće. Da budemo dobro, to dolazi iz unutrašnjeg mira, povezanosti s drugima i svesnog življenja, što konzumerizam često, u stvari, narušava.
Kreće numera
Aleksandra: Ako ćete iz ove epizode uzeti samo dve poruke neka to budu ove:
Sanja Đorđević: Konzumerizam neguje i te sisteme vrednosti jeftine radne snage, da proizvod bude što jeftiniji. I za potrebe kreiranja stvari koje nam možda ni ne trebaju se seku šume, uništava se životna sredina zbog toga.
Nikola Učur: Zapravo, ta potreba za zadovoljenjem sreće sada dolazi do toga da nam je potreba da se isključimo od svega i da samo gledam u plafon ili da gledamo u prirodu, da budemo sami sa sobom, da nemamo nikakav nadražaj, stimulans, ništa od toga. Prosto da bismo doživeli tu sreću koja je nešto što se zove prirodno stanje, nešto što bi trebalo svakodnevno da osećamo.
Izdiže se numera
Aleksandra: Slušali ste podkast Umologija, podkast u kom želimo da napravimo nove drajvere: putanje shavatanja i razmišljanja; poimanja sebe, svojih misli i emocija, ali i osoba i sveta oko nas.
Ovu epizodu su kreirale: Marija Marčeta i Aleksandra Bučko.
Znamo da ćete podeliti ovu epizodu:
Završava se numera
Zvučni efekti: Pixabay
Uvodna numera: Guitar Electro Sport Trailer – Gvidon Levkin/Bardyuzha sa Pixabay
Dodatna muzika: My Life (Main) – Zakhar Valaha sa Pixabay
Produkcija: Fabrika kreativnosti
Fabrika kreativnosti u svom radu koristi veštačku inteligenciju (VI): generički jezički model poput ChatGPT-ja, kao i programe za transkripciju. Svi alati VI koriste se isključivo uz nadzor novinarki, podkast producenata i potpadaju pod uredničku nadležnost kako bi se potvrdila istinitost podataka.