Ukratko: koja je razlika između zdrave i toksične pozitivnosti? Da li će sve biti bolje? Kako da nam bude bolje?
(transkript epizode)
Ako krenemo sa tim da su sve priče, bajke i legende tu da bi mi naučili nešto, da bi nas ohrabrile, da kroz priču o prinčevima i princezama, vitezovima, osobama koje se bore sa zmajevima ili zlim vukovima mi na simbolični način učimo o suočavanju sa strahom, prevazilaženju prepreka…. onda ovu epizodu možemo da krenemo ovako:
Slobodan Matić: Grci su imali mit o Pandorinoj kutiji, gde je Zevs odlučio suštinski da kazni čovečanstvo jer je bio, što ljubomoran na Prometeja, što generalno ljubomoran na čoveka kakav može da postane i onda je poslao sve jade koje danas imamo, je li? Neprijatne emocije, zavist, ljubomoru, tugu poslao je bolest i sve živo što pošasti koje mogu da nas unište, ali na kraju je ostavio nadu. Ne zato što je dobar, ne zato što ta nada treba da nam pomogne, nego zato što nam nada daje da izdržimo sve to.
(kratka pauza)
Osoba A: Osećam se kao da sam zaglavljen/a. Ništa mi ne ide od ruke.
Osoba B (toksično): Ma sve će to da se sredi, ne brini.
Aleksandra: Koliko puta ste ovako nešto (ili slično) čuli? Ili ste možda vi to rekli? Iz najbolje namere, naravno, jer prosto niste znali šta drugo da kažete. Hteli ste da budete tu za osobu koja je podelila sa vama neki problem ili bol i – rekli ste da će se sve rešiti.
Ili ovo:
Osoba A: Stalno mi se dešavaju loše stvari, imam osećaj da ništa ne ide kako treba.
Osoba B (toksično): Nemoj biti tako negativan/a, sve je to u tvojoj glavi!
Želja da budemo dobro
Slobodan Matić: To je neka želja i potreba da se stalno bude srećan, stalno bude raspoložen, optimističan ali jedini način da se to postigne jeste da se negira realnost.
Aleksandra: Ovo je psihoterapeut Slobodan Matić. Sa njim smo pričale o toj potrebi da stalno slušamo, stalno nam se nameće da treba da budemo dobro. Da će se sve rešiti. Da je moglo da bude gore.
Sa druge strane, ako ne gledamo tako – bićemo baš loše.
I gde je onda balans između bezznačajnih pozitivnih floksula koje nas vrlo često ubijaju u pojam jer mi treba da mislimo da se sve dešava sa razlogom, a ako sam dobila otkaz, ja sada nemam od čega da živim verovatno taj razlog baš i ne vidim – i između toga da mi se život sada završio, neću imati od čega da živim, neću imati para, dobar posao je jako teško pronaći i ko zna kakav će mi kvalitet života od sada biti?
Ukratko: koja je razlika između zdrave i toksične pozitivnosti?
Da li treba da budemo pozitivni i mislimo pozitivno bez obrzira na sve?
I kako to sve utiče na nas, naše emocije i našu dobrobit?
I još jedna stvar – ako slušamo nekoga kome je teško – zašto nam je prva reakcija da kažemo: “biće bolje”, “moglo je biti i gore” ili bilo šta tome slično?
Kreće numera, energična, električna gitara: Guitar Electro Sport Trailer - Gvidon Levkin/Bardyuzha
Slušate Umologiju, podkast u kom želimo da napravimo nove drajvere: putanje shavatanja i razmišljanja; poimanja sebe, svojih misli i emocija, ali i osoba i sveta oko nas. Da preispitujemo kako naša svakodnevnica utiče na dobrobit pojedinca. Da budemo dobro.
Ja sam Aleksandra Bučko, a u kreiranju ove epizode učestvovala je i novinarka Marija Marčeta.
Numera se utišava
Moramo biti pozitivni?
Slobodan Matić: Sa osnovnih studija ja se sećam, da bi funkcionisali u životu treba biti blago nerealno pozitivan. Čak imamo naziv za one koji su baš super realistični, to zovemo „depresivni realizam“. Jer, svet je nezgodno mesto puno frustracije, puno neprijatnih emocija i onda ako nemamo bar neku nadu, neki optimizam onda možemo da se zaglavimo lako.
Aleksandra: Verujem da ste i vi, kao i mi, vrlo često bili u situacijama da se požalimo nekome kako nam je teško. Šta god da je, potrebno nam je da to isprocesuiramo. Da izgovorimo na glas, da čujemo da nismo sami, da nismo ludi, da imamo podršku. A naša podrška? Kaže nam da ima slučajeva kojima je mnogo gore. Što, iako je često iz najbolje namere, veoma podseća na gaslajtovanje. To su situacije kada se zapitamo da li smo sve dobro protumačili, doživeli – kada preispitujemo našu realnost. Ako bilo ko utiče na to da se osećamo kao da je naša rekacija prevelika ili kao da taj naš problem nije tako veliki – jer postoje i veći problem – to jeste neka vrsta gaslajtovanja. Ali, zašto to radimo? Zašti smo prema drugima često toksično pozitivni?
Slobodan Matić: Jer biti toksično pozitivan prema drugima znači zanemarivati njihova emotivna stanja u tom momentu, a nekada to radimo iz prostog razloga što nije lako žvakati sa nekim emocijama. Neko je nesrećan, tužan pored vas i sad vi treba da budete tu i da slušate i da žvaćete zajedno sa njim empatišete, a empatija je suštinski da doživljavam slično što i on doživljava, da se identifikujem sa njim, to je nekad zaista teško i nekad ću da odaberem, ne radi mi se to sada evo ti kratak savet evo ti nešto direktno, biće bolje jer meni se to ne radi.
Koren toksične pozitivnosti
Slobodan Matić: Potreba da se potpuno negiraju sve neprijatne emocije i nasuprot toga da se uvek doživljavaju pozitivne. Generalno u životu kada potiskujemo jednu stvar, suprotna stvar će uvek krenuti eksponencijalno da raste, to je prirodan neki ishod. Ako neko ima zabranu na neprijatna osećanja, tokom života potiskivaće, negiraće, jednostavno će potpuno izbegavati da ikada doživi neprijatnu emociju, a da bi to pokrio naravno onda će prenaglašavati pozitivne.
Aleksandra: “Pozitivna sam unatoč okolnostima koje se dešavaju” je zdrava pozitivnost. Toksična bi bila “Sve mora da bude dobro i pozitivno”. Kao što je psihoterapeut Slobodan i na početku epizode rekao – toksična pozitivnost je želja i potreba da se stalno bude srećan, raspoložen, optimističan ali jedini način da se to postigne jeste da se zapravo negira realnost.
Slobodan Matić: Toksično pozitivni ljudi ne žive u skladu sa realnosti. Oni potiskuju jednu stranu realnosti prenaglašavajući drugu. Kratkoročno to može biti okej. Danas nešto potisnem da bih nešto uradio ali ako je to princip življenja – dugoročno svaka toksično pozitivna osoba će da se slomi jer prvo, izolovaće se od drugih. Nikome ne prija da bude pored toksično pozitivnih ljudi, a i generalno samo telo će da popusti.
kratka pauza
efekat: otvaranje vrata
Slobodan Matić: Skoro sam imao klijenta zapravo koji je došao on baš ima izuzetno izražen zahtev da sve bude dobro, da živi srećno, da ništa negativno ne doživljava jer je li to je ispod njega baš, dečko je potpuno imao zabranu da doživljava bilo šta neprijatno. Vremenom se to pretočilo u panične napade, jer kada potiskujemo nešto jako mnogo mentalne energije se troši da to ostane negde potisnuto i ta mentalna energija ne ostaje onda za neke druge stvari. Panični napadi to je bio mesto, sredstvo kako psiha se otpuštala da curi negde sve to međutim kako je sve češće i češće postojali telo i psiha više nema snage da potiskuje toliku količinu, onda je to preraslo u alkoholizam.
Aleksandra: Alkohol ili neke druge psihoaktivne supstance su jako korisno sredstvo da se veštački, hemijski potiskuju sve te neprijatne senzacije, osećaji.
Slobodan: Posle alkoholizma, naravno, telo je reklo ne i onda su popustila creva, popustio je želudac i neodrživo je.
kratka pauza
Svaku seansu je tražio savet, šta ja da radim, šta ja da radim, šta da radim sa ovim, kako sa ovim. Sve što sam radio sedeo sam i žvakao sam zajedno sa njim sve njegove emocije, dao sam mu neko okruženje gde se oseća dovoljno sigurno i prihvaćeno da on izrazi konačno neprijatne emocije i onda smo ih zajedno obrađivali.
Osoba A: Stvarno sam zabrinut/a zbog rezultata pregleda kod doktora.
Osoba B (toksično): Nemoj da brineš, sigurno je sve u redu.
Osnovne sposobnosti za razne situacije
Aleksandra: Ne razmišljati i pritiskati sebe da bude sve pozitivno – to je toksična pozitivnost. Negde smo to i shvatili već. Ali koje nas onda sposobnosti dele od pesimizma sa jedne strane, toksične pozitivnosti sa skroz druge i zdrave pozitivnosti, kao zdrave opcije? Za to moramo da imamo razvijene osnovne sposobnosti za nošenje sa raznim situacijama. Psihoterapeut Slobodan spominje celovitost, neutralizaciju, tolerisanje frustracije.
Slobodan Matić: Celovitost na primer. Prva stvar koju treba da znamo jeste da vidimo situaciju onakvu kakva je realna. Svaka realna situacija je i crna i bela, je l’ tako. Ništa nije samo pozitivno, ništa nije samo negativno, sve je neka tako neka smesa sivog. Treba nam sposobnost da mentalizujem, a to je sposobnost da sami sebi objasnimo: “aha šta se ovde desilo i šta se sad dešava u nama i da to sebi opišemo”.
Treba nam sposobnost da neutralizujemo, neke situacije stvaraju ekstremne, ekstremne emocije. Mi te emocije moramo prvo da smanjimo, moramo ih pretvoriti u nešto što je korisno na osnovu čega možemo da delujemo.
Na primer uplašeni smo mnogo, ako ostanem u tom zarobljeno ekstremnom strahu ostaćemo zamrznuti. Tipična reakcija ili ćemo bežati ili ćemo se zamrznuti. Ali ako mi taj strah malo smanjimo svedemo na neki optimalan nivo, gde možemo da reagujemo onda možemo svesno da izbegavamo ili da se nosimo ili suočavamo sa tom opasnošću. To jednako važi za svaku emociju.
Znači moramo neutralizovati ekstremne emocije da bi bilo korisno sredstvo.
Jako bitno je takođe da imamo sposobnost da tolerišemo frustraciju i čak mislim da za toksičnu pozitivnost ovo je jedna od sposobnosti koja najviše škripi. Život frustrira život nije lak život nije utabana staza veće trnovit, krivudav i nezgodan. Iako mi imamo razvijenu toleranciju na tu frustraciju koja je životna mi ćemo se razvijati to je razvoj jer frustracija donosi snagu kao teretana mišić ako nije trenirao on će da atrofira. Isto tako i mi kao bića, ako nismo frustrirani mi se atrofiraomo i gotovo je. Dosta sposobnosti mi treba da razvijamo kroz život da bi zdravo se nosili sa situacijama -nema jednog jednostavnog recepta.
Pozitivne poruke
Osoba A: Osećam se užasno što nisam dobio/la posao. Osećam kao da nikad neću uspeti.
Osoba B (toksično): Sve se dešava sa razlogom. Sigurno te čeka nešto bolje.
Slobodan Matić: „Sve se dešava sa razlogom“… Ja sam ovde jako konfliktan jer sve ove poruke mogu biti toksične i sve ove poruke mogu biti i korisne u zavisnosti od konteksta. Danas je popularno da mi žigošemo ljude koji stavljaju pozitivne citate, koji propagiraju neki pozitivizam i smatramo da su toksični jer toksično je suštinski šta nešto truje okolinu je tako?
Ali činjenica je da su toksični ljudi prevashodno nesrećni za sebe pa tek onda za druge tako da ako ove poruke gledamo sa ta 2 akspekta da li on govori sebi ili govori drugom? Ako govori drugom nije dobro zato što potpuno zanemaruje njegov unutrašnje stanje. Šta će se desiti ako neko kaže „Sve se dešava sa razlogom?“
Ako kažemo nekome “sve se dešava sa razlogom” mi smo potpuno negirali njegovu realnost, on je možda tužan zbog gubitka, uplašen zbog neke spoljašnje opasnosti ili je prosto ljut zato što mu neko krši granice i napada ga i mi kažemo sve se dešava sa razlogom. To je to potpuno zanemarivanje toga što ta osoba oseća i proživljava i tu se stvara problem – prvo ta osoba može osetiti za sebe stid, neadekvatnosti, i može prosto da jednostavno u toj situaciji se ne oseća kao neko ko je sposoban ili vredan i šta će da radi? Ili će da se zatvori u sebi ili će prosto da izbegava tu osobu koja je poslala toksičnu poruku.
I još:
Osoba A: Osećam se kao da sam potpuno zakazao/la na projektu. Sve je ispalo pogrešno.
Osoba B (toksično): Gledaj to sa pozitivne strane, makar si nešto naučio/la.
Slobodan Matić: Fokusiraj se na pozitivno je opet negiranje realnosti.
Ne mogu ja da kažem “nemoj ti da misliš na to” i kraj. “Samo misli na pozitivno” – ne funkcioniše tako svet. Toksično pozitivna osoba će sama sebe da izoluje jer niko ne želi da bude u društvu takvih ljudi. Niko ne želi da bude u društvu gde ti znaš da on ne mari za tvoja unutrašnja stanja. A sa druge strane i ta osoba ako je okružena toksično pozitivnim ljudima pre ili kasnije će internalizovati taj osećaj da nešto sa njom nije u redu. Tako da je i jedna i druga verzija ne valjaju.
Aleksandra: I sada još jedan način sagledavanja stvari:
Slobodan Matić: Ja sam protiv toga da se tako olako stvari zovu toksična pozitivnost, jer ljudi zaista nekad imaju pravo da kažu “e pa misli pozitivno, nemoj toliko da se fokusiraš na negativno” jer oni sami ne žele da budu toliko dugo pored nekoga, ajde da kažemo, kuknjatora.
Ne zvuči lepo ali to je realnost života da mi isto imamo pravo da ogradimo sebe od nekog i to ne znači da smo toksično pozitivni iako šaljemo tu poruku.
Aleksandra: To svakako ne znači da treba da šaljemo toksične poruke. Naravno, da se zaštitimo, ako to previše utiče na nas. Da se čak i sklonimo. Ali, to naprimer može da izgleda ovako:
Umesto ovog scenarija:
Osoba A: Imam osećaj da se sve ruši. Stalno sam pod stresom zbog posla i privatnog života.
Osoba B (toksično): Samo pozitivno! Sve će se rešiti.
Aleksandra: Možemo da probamo ovaj:
Osoba A: Imam osećaj da se sve ruši. Stalno sam pod stresom zbog posla i privatnog života.
Osoba B (bolje): Izgleda kao da se nosiš s mnogo stvari odjednom. Hajde da pričamo o tome ako želiš
Zdrava pozitivnost:
Slobodan Matić: Najbitnije je uvek staviti nekome do znanja da smo tu uz njega iako je to često i najteže. Jednostavno biti uz nekog, reći:
tu sam,
razumem,
u pravu si što se tako osećaš,
u redu je da se tako osećaš.
Treba normalizovati njegova osećanja tuge, straha, ljutnje.
Kad normalizujemo ta osećanja, kažemo:
u redu je da se tako osećaš,
nisi lud,
to je stvarno loše što se desilo,
tu sam uz tebe
je l’ ima nešto što mogu da uradim?
Kad bi svi tako radili jako bi bilo lepo i međuljudski odnosi i sve, ali zaista nije lako.
Ja imam potrebu nekad mi je izuzetno teško da samo budem uz klijenta. Nekad prosto želim da skočim, da kažem da potapšem, da kažem biće dobro, biće dobro hajde, hajde. Jer smo ljudi i jer nam je potreba da drugima pomognemo.
Tako da: mnoge stvari dolaze iz najboljih namera, verovatno bih rekao, najgore stvari dolaze iz najboljih namera.
Ali šta treba da radimo? Treba da budemo prisutni. Ne treba da namećemo, treba da prihvatamo što drugi osećaju.
2 važne poruke
Aleksandra: Dve važne poruke iz ove epizode:
Slobodan Matić: Dosta sposobnosti mi treba da razvijamo kroz život da bi zdravo se nosili sa situacijama – nema jednog jednostavnog recepta.
Najbitnije je uvek staviti nekome do znanja da smo tu uz njega iako je to često i najteže.
Kreće numera, energična, električna gitara: Guitar Electro Sport Trailer – Gvidon Levkin/Bardyuzha
Aleksandra: Slušali ste podkast Umologija, podkast u kom želimo da napravimo nove drajvere:
putanje shavatanja i razmišljanja; poimanja sebe, svojih misli i emocija, ali i osoba i sveta oko nas.
Ovu epizodu su kreirale: Marija Marčeta i Aleksandra Bučko.
Podelite ovu epizodu – objavite link na socijalnim mrežama ili je pošaljite nekome kome će biti korisna.
Završava se numera
Zvučni efekti: freesound_community sa Pixabay
Uvodna numera: Guitar Electro Sport Trailer – Gvidon Levkin/Bardyuzha sa Pixabay
Dodatna muzika: My Life (Main) – Zakhar Valaha sa Pixabay
Produkcija: Fabrika kreativnostiFabrika kreativnosti u svom radu koristi veštačku inteligenciju (VI): generički jezički model poput ChatGPT-ja, kao i programe za transkripciju. Svi alati VI koriste se isključivo uz nadzor novinarki, podkast producenata i potpadaju pod uredničku nadležnost kako bi se potvrdila istinitost podataka.