Scena 1:

Otvara vrata svoje sobe, čuju se koraci, seda na krevet, pušta glasno muziku – MILANO - Driving Cars onto Mars

Umorna je, uzdiše.

Čujemo misli:

“Treba da radim domaći. Baš sam umorna. A gnjave me moji da već moram razmišljam o faxu. Pojma ne mam koji fax želim da upišem. Ne znam šta želim da radim. Šta, da kuliram, da putujem I da mogu da odmorim.  Šta me interesuje? Sve. I ništa. Samo hoću da me ostave na miru. Dosta mi je obaveza, i škola. Maturu moram da pripremim i još i prijemni. Kako da ga pripremam kada ne znam gde bih… Kako ja sada da znam šta želim da budem? Moji prijatelji već pričaju o svojoj budućnosti…. “

Čuje se “pfff”, umoran uzdah.

seti se osobe sa kojom bi mogla da razgovara 

“Možda… “

Uzima telefon, čuje se kucanje, zvono, osoba se javlja “Halo”...

“Hej, izvini ako te ometam u nečemu, je l’ imaš vremena za priču? Imam neke dileme i značilo bi mi da popričam sa tobom…”

Marija: Pa mislim, ajd prvo da razjasnimo nešto. Zbunjenost i ta konfuzija jeste dobra i to je neka razvojna tačka, u smislu i konflikti su ta zapravo razvojna tačka ti kad to razrešiš ti si napredovao kao ličnost, Tako da ne treba bežati od toga jer ono što treba da se uradi jeste da se napravi ono neki predah, da malo staneš razmisliš

muzika, kratko

Jovana: Ovo je Marija Đurđević, psihološkinja. U ovom izdanju Umologije razgovaramo o zbunjenosti, identitetu ali I našim željama.

A ja sam Jovana.

Osim razgovora kako dolazi do zbunjenosti, ali i priči o identitetu sa kojim se rađamo i koji kreiramo. Važna poruka ove epizode jeste da je sve to ok. Ok je i da ne znamo šta želimo, ok je i ako znamo. Ali, hajde da urnonimo u priču:

Marija: Mi se već radjamo sa nekom ulogom koja čini naš identitet. Znači: sin, ćerka, građanin te i te države, kojoj veri pripadamo itd. Sad ono što je specifično za adolescenciju jeste da tada najviše istražujemo svoj identitet i najviše se se izgrađuje, ali mi se tokom celog života menjamo i neko bi rekao da imamo i više identiteta i ti identiteti se menjaju i mi kako upoznajemo druge ljude mi upoznajemo i sebe i to dodatno utiče na naš identitet.

Jovana: Pojedine aspekte, delove našeg identiteta dobijamo bez da razmišljamo o njima. Pojedine stičemo kada prolazimo kroz razne situacije u životu. Ali, neke kreiramo i onlajn. (čuje se konekcija interneta) Jer, dosta vremena provodimo i u onljan svetu. (čuje se dobijanje poruke)

Marija: Stvaramo dva identiteta, jedan taj koji je onlajn i kako mi želimo da nas drugi vide, a drugi je onaj stvaran u fizičkom svetu gde se mi i dalje trudimo da izgledamo i da odajemo utisak kakav mi želimo da odajemo, ali tu naravno se provuku neke stvari koje mi ne želimo da drugi vide, i gde smo zapravo mnogo iskreniji i autentičniji.

kreće muzika Ardie Son - Brightest

Marija: Ali ono što mislim da je najbitnije da se zna jeste da mi ne možemo sebe da- ne možemo očekivati od sebe sa 16, 17 godina da ćemo biti svoji na svome i da ćemo se pronaći kao osobe, zato što se to radi ceo život i ti nećeš biti ista osoba kao što kad imaš 16 i kad imaš 25 i kad imaš 43 itd.

muzika nastavlja

Marija: I normalno je da se menjamo, ono što je isto činjenica jeste da naše primarno okruženje, u smislu porodice, jako utiče na nas, na naša uverenja, naše stavove. Na kraju dana, postajemo svoji roditelji, šalim se, ne to..

mala pauzica, muzika prestaje

Marija: ali na kraju dana i sve odluke koje donosimo u životu su determinisane našim vaspitanjem, ono šta nas je zapravo porodica naučila. I onda kada se u adolescenciji dešava to razgraničenje od autoriteta u smislu da mi sad želimo da se odvojimo od svojih roditelja i zato počinje i taj bunt prema autoritetu, što je zdravo i što je normalno. I dalje mi zapravo vučemo te neke korene iz porodice. Mislim adolescencija je jako zabavan period, jako zbunjujući, ali jako zabavan.

Jovana: Zabavan da, ali i zbunjujć. Toga smo svi svesni. I mi koji prolazimo kroz to, ali I stariji – oni su prošli kroz to. Mislim da smo deo te zbunjenosti dolazi I zbog toga što imamo mnogo više informacija koje dobijamo: i oko mogućnosti odabira fakulteta, srednje i svega. Čak ikada su mentalno zdravlje, ili seksualnost ili – hoboiji u pitnju. Marija Đurđević nam kaže da je sve to ok – zapravo, normalno je.

ispod Marije, kada kaže reč “konfuzija” kreće melodija koja stvara napetost. Zujanje, mnogo misli….

Marija: Zbunjenost i ta konfuzija jeste dobra i to je neka razvojna tačka, u smislu i konflikti su ta zapravo razvojna tačka ti kad to razrešiš ti si napredovao kao ličnost, Tako da ne treba bežati od toga jer ono što treba da se uradi jeste da se napravi ono neki predah, da malo staneš razmisliš

prestajanje napetosti. Uzdah.

Marija: Opasno je to što kod nas se sad pojavljuje sve veći i veći pritisak da ti odabereš dobru srednju školu, dobar fakultet dobro društvo dobrog partnera, kasnije dobar posao itd. I to izazova dodatan stres,a retko kad se desi da ćeš ti iz prve baš to dobro ubosti. U smislu, da ti moraš da imaš neko iskustvo  i da stičeš ta neka iskustva da ti otkirješ prvo šta je to zaista što tebi prija, što tebi godi, čime ti želiš da se baviš. I šta je ono u čemu možeš da napreduješ i koje su tvoje mogućnosti,šta ti još treba i da naučiš.

Jovana: Marija deli sa nama i konkretne savete – kako doći do iskustava. Ukratko – izaći iz sobe.

Marija: Dobra stvar je volontiranje, društveni aktivizam, eksperimentisanje u tom smislu. Kad kažem eksperimentisanje, ne mislim na rizično ponašanje u smislu droga, alkohol, brza vožnja itd. Nego mislim zaista eksperimentisanje u različitim profesijama i upoznati ljude iz različitih profesija. Ono što  zna da bude zbunjujuće jeste što mi od jednom želimo svime da se bavimo, mislimo da smo dobri u svemu, (ispod sagovornice se čuje ubrzano disanje) sve zvuči tako privlačno. Imamo sve više i više profesija, ranije nisi imao tu vrstu pritiska i ranije si mnogo lakše, tipa ono, roditelji ti se bave nekim zanatom, kao obućari i na kraju ćeš ti isto naslediti tu radnju i biti obućar ili kao pravnik ili medicinar. Sad je zapravo dobijaš priliku da upoznaješ mnogo više i zanimanja i škola i uspešnih ljudi, takozvanih  uspešnih ljudi i onda je i normalno da si zbunjen i da ne znaš gde ćeš pre.

mala pauza

Marija: Ali baš zbog toga treba napraviti predah, osloboditi se tih nekih očekivanja koji su nam drugi  nametnuli. U smislu porodica, prijatelji…Čak i ti sam sebi zapravo mislim da daješ najviše, mislim, nabijaš najveća očekivanja što je nemoguće da ostvariš. I onda krenuti da iskorišćavaš prilike koje ti nadolaze. Znači bilo to neka radonica, bilo neko volontiranje negde, bilo neko putovanje, bio neki kurs sa strane, mislim, hvala Bogu imamo dosta i besplatnih aktivnsoti što mladi mogu da iskoriste. Na primer, meni je lično, to najviše pomoglo.

Jovana: Spominjale smo sa Marijom i naše identitete na socijalnim mrežama. Mislim da sad većina mladih ima izgradjenu personu na internetu i samim tim pripada odredjenim grupama koje imaju svoja uverenja i stavove.

Kada donosimo neke odluke – kako da znamo da li su one nastale u skladu sa našim uverenjima ili pod uticajem straha od nepripadanja tim grupama?

Marija: Prvo da raščistimo jednu stavr.

kreće muzika Ardie Son - Brightest

Kroz muziku nastavlja:

Marija: Nama je bazična potreba da se osećamo boljeno, da se osećamo prihvaćeno, da smo na bezbednom. I svako naše uverenje se zapravo stvara i pod uticajem straha da se mi ne osetimo prihvaćeno. Da nas porodica ne prihvati, da nas prijatelji ne prihvate itd. Tako da je to sve na nekom nesvesnom nivou.

muzika se pojačava, kratko, spušta i nastavlja se izjava:

Marija: Da raščistimo kod persone na internetu: Već sam rekla i spomenula da je taj identitet kako mi želimo da nas drugi vide. E ono kad nastaje problem jeste kada se mi upozajemo zapravo sa ljudima u fizičkom svetu i da ne možemo tu da sakriijemo tako neke stvari koje možemo vrlo vešto da prekrijemo na internetu.

muzika se pojačava, kratko, spušta i nastavlja se izjava:

Marija: Ono što je kod internet jako nezgodno jesu ti lajkovi. I jeste taj dopamin što se u našem mozgu stvara kad mi vidimo koliko lajkova imamo i kada onda počnemo da se osećamo i poznato i prihvaćeno, a onda uživo zaoravo nemamo toliko prijatelja.I sad ti na fotki imaš hiljade lajkova, a u životu se družiš jedva sa dvoje ljudi.

muzika prestaje, izjava se nastavlja, efekat otvaranja vrata
kreće melodija pesma Ardie Son - Migration of Birds
izlazak napolje,
čuju se ptičice, voda, idila  i umešava se nenamoteno i saobraćaj, građevinski radovi, gužva:

Marija: Mnogo je zapravo bitinije taj fizički svet, da se ti fizički osećaš prihvaćeno i onda kada to nemamo mi pokušavvamo da nadomestimo to našom personom na internetu. I onda se tu stvara dddatan konflikt i dodatno podrujčje za neko od mentalnih poteškoća. Što se tiče donošenja odluka, da li su u skladu sa našim uverenjima ili pod uticajem društva, nama je bazična potreba da se osećamo prihvaćeno. Samim tim, mi mnoge stvari radimo baš od straha da se ne osećamo prihvaćenim  i jako je teško razgraničiti ta dva, zato što na kraju dana sva naša uverenja su nastala pod tim strahom, e sad , ono šta treba negovati jeste da pitamo zašto.

reč „Zašto” u blago odjekuje, naglašeno, mala pauza.

Marija: Da razvijamo to kritičko mišljenje da preispitujemo svaki i naš stav, svai tudji stav, svako uverenje i onda da pronalazimo šta je ono šta važi za nas, šta je autentično za nas. J auvek naglašavam da trebamo da ocenimo po tome kako to utiče na nas i kako to utiče na orkuženje. U smilsu da nije neko maladaptivno ponašanje, to jest rizično ponašanje, na primer: droga, alkohol, znači neka ponašanja koja kompenzuju neki naš nedostatak a izuzetno su na društveno destruktivan način orjentisani. Tako da uvek treba postavljati ta pitanja i istraživati svoj identitet u relaciji sa drugim osobama.

kratka pauza

Marija: Ipak treba da imamo neki odnos sa svojim roditeljima, ako su to funkcionalne porodice, u smislu zato što roditelji zaista mogu da nas zaštite od nekih stvari, ali isto tako postoje mnoge porodice koje zapravo ugrožavaju svoju decu koja nisu u bezbednom u mestu i gde roditelji ono te ugrožavaju ne mogu ni da te, ne mogu ni da te zaštite. Ima besplatnih omladinskih savetovališta na primer, gde ti možeš tu naći neku podršku psihologa, psihoterapeuta, ili u vršnjačkoj grupi bilo bi sjajno kada bi našao ono podršku nekog prijatelja, koji isto može ono da povučete neke kočnice, mislim, pitajte se, da li ovo meni škodi ili ne? da li ovo škodi ljudima oko mene ili ne?

Jovana: A da li se to dešava svima, da li svi u jednom momentu prodjemo kroz tu zbunjenost, odnosno da li su svi adolescenti zbunjeni, makar u nekim aspektima?

Marija: Da, to je normalan proces, to je proces koji je s jedne strane neophodan i ne treba sebe kažnjavati. Logično je da težimo tom nekom komformizmu. Ali treba negovati i taj neki nekommformizam, u smislu, tog preispitivanja. I treba biti iskren prema sebi.

mala pauza, naglašeno:

Marija: Da li ja radim..bukvalno banalan primer:

Marija: Da li ću ja da slušam rok muziku zato što mi se svidja to društvo ili zato što mi prija ta muzika?

pitanje malo odjekuje

Marija: I onda nekako razgraničiti te neke stvari.

Marija: I na primer, treba se uvek zapitati ako ti nešto ne odgovara zbog čega ti to ne odgovara. Šta je to u tebi što se ne slaže sa tim. Tako da, videti, znači pre svega, dozvoliti sebi da budeš iskren prema sebi, mislim prvo prema sebi, da bi ti zapravo shvatio ono neke tvoje vrednosti i deo tvog identiteta i da se prema tome orjentišeš. Mislim, hvala Bogu, sad ima toliko stvari da mi biramo i da pripadamo i drugačijim grupama ljudi i da se drugačjim profesijama bavimo i možemo birati.

efekat otvaranja kutije

Marija: Znači ne moramo više biti u onoj jednoj kutiji, izaberemo nešto i to radimo do kraja života, mislim ne.

efekat rada nekog programa, aparata

Marija: Ono što je na primer kod mozga nezgodno jeste što naš mozak tek od 17. pa do 25. godine posvećuje tom frontalnom delu korteksa, taj neokorteks koji je zadužen za donošenje odluka. Na primer, šta se pokazalo kao specifično: klinci, odnosno ne klinci ali adolesenti koji se istetoviraju ili urade neku plastičnu operaciju. Često se pokaju posle 25. Misle da bi bilo bolje da su čekali 25, 26.  da zaista odluče o nekim tako drastičnim promenama.

E sad, nama je u tom periodu kad još ne znamo ni šta zaista želimo, je zadato da biramo fakultet. Ili srednju školu, što je velika odgovornost.

Jovana: Zašto se onda toliko plašimo upoznavanja samih sebe? Zar nam neće biti tako lakše – znamo ko smo, šta želimo, kako da dođemo do toga? Ipak to nije tako jednostavno.

Marija: Zato što nećemo znati onda kako da reagujemo, kako da se ponašamo, zato što šta ako otkrijemo nešto što ne želimo da prihvatimo ili što ne znamo kako sa tim da se nosimo ili što nemamo izgrađeno ponašanje u vezi sa tim uverenjem osobinom i tako dalje.

Mislim to je klasičan ovaj strah od nepoznatog, nije to ništa novo i sad, treba biti otvoren, stvarno treba biti otvoren i prema sebi i prema drugima. Dakle mislim zato što ne znamo kako da reagujemo od tih silnih konfuzija koje su u nama samim i onda plus bojimo se, šta ako mi u nama ne pronađemo ništa, mislim ima tu raznih načina. Ono šta treba biti svestan, da je skroz okej da ne znaš sebe još i da ne možeš da upoznaš sebe još, mislim to dolazi vremenom i to dolazi u interakciji sa drugim ljudima.

I treba nam definitivno mislim mnogo hrabrosti da se mi suočimo sa tim stvarima i da budemo spremni da se nosimo sa onim što ćemo naći u sebi, to generalno znači da i kad se dese neke neprilike, da se samo zapitaš, šta je moje i šta ja mogu da uradim sad sa tim, naročito kada je to nešto na šta ne možemo da utičemo, eto kada smo prosto u jednoj disfunkiconalnoj porodici, mislim rodio si se tu, mislim šta je dalje ali i šta je ono što ti možeš da učiniš da tebi bude bolje, pa sad bilo to potražiti neku pomoć ili izaći iz toga ili naći sebi neku alternativu, ili se ono što pre osamostaliti mislim, zavisi

Marija: Ono šta treba biti svestan, da je skroz okej da ne znaš sebe još i da ne možeš da upoznaš sebe još, mislim to dolazi vremenom i to dolazi u interakciji sa drugim ljudima.

ova izjava odjekuje

poslednja izjava kad se završi - efekat uzbune, tipkanje, poziv telefona:

Jovana: Kada treba da potražimo pomoć. U kojim situacijama je jako bitno zatražiti pomoć?

Marija: Kada osetimo burnout, kada osetimo preveliki stres, preveliki pritisak i kad ne možemo da se smirimo, mislim da je to ono krajnja nužda da ideš. Preventivno stvarno, okej je otići i popričati da bi ti mogao da sprečiš neke potencijalne mentalne poteškoće, znači ta neka mentalna higijena je jako bitna, i ti možeš i sam to da radiš, ne mora čak nužno psiholog, bitno je da imaš neku osobu pored sebe sa kojom možeš popričati ili u krajnjem slučaju sam sa sobom, ono napiši na papir šta bi rekao onda to pročitaj naglas i već ćeš imati drugačiju perspektivu, čim nešto kažemo naglas je dovoljno da uvidimo nešto novo neku dobru, neku drugu perspektivu i da možda dobijemo neki odgovor na pitanje. Kada ono pričaš o nekim svojim strahovima, ono iracionalnim, i tek kad kažeš naglas ukapiraš ono, ovo je totalno iracionalno.

ekefat kalkulacije, digitrona, kase

Jovana: A sada malo brojke: Prema U-report podacima, od skoro 1500 u-reprotera – 84%  smatra da je potrebno da podrška za poboljšanje mentalnog zdravlja bude dostupna svim adolescentima i mladima.

8% ispitanika koristi psihološke usluga.
A ovako su odgovarali od koga bi tražili pomoć ili savet:
36% bi to uradilo od roditelja ili staratelja
26% od prijatelja
a 18% od psihologa

Ako se desi da nam neko blizak pridje sa takvim problemom, sa neznanjem sebe ili problema sam sa sobom, kako ćemo mu najbolje pružili pomoć?

Marija: Da ga saslušamo i da se on oseća prijatno i prihvaćeno, mislim da je to i da ga prihvatimo onakvog kakav jeste. Prihvatnje je nešto najviše što možeš da uradiš za neku osobu, da ga prihvatiš onakvu kakva ona jeste. U geštaltu postoji jedan paradoks promene, tako se zove, gde mi ne možemo da promenimo nešto ako nastajemo da budemo nešto što nismo, nego treba da prihvatimo sebe kakvi jesmo i onda da vidimo okej, da li zaista želimo da se menjamo ili da ostajemo u svojoj koži kakva jeste i tek tada kad prihvatimo i sebe i situaciju u potpunosti, onda zapravo može da dođe do promene.

efekat sijalica

Marija: Tako da prihvatiti osobu, mislim uvek je možete uputiti ako mislite da nemate vi dovoljno kapaciteta ili ako traži od vas neki konkretan savet, ako vi nemate taj savet onda ono proslediti nekom stručnom licu, ima sada dosta mesta gde možeš besplatno da potražiš pomoć, psihološku pomoć, psihološki neki savet, ali pre svega da se ta osoba da se oseća prihvaćeno, a i zapitajte se šta bi vama godilo u toj situaciji, mislim efekat obuvanja cipela, pa se nastavlja izjava: postavite se u njegove cipele, onda ćete i tako znati

ovaj poslednji deo zvuči kao iz telefona. Vraćamo se u sobu, svira muzika i dalje: MILANO - Driving Cars onto Mars

scena 2:

Hvala ti što si me saslušala Marija. Sada mi je lakše. Onda je ova zbrka u mojoj glavi sasvim okej. Ne moram odmah sve da odlučim. Okej je da ne znam sene još i da – to dolazi sa godinama i ko zna kako ću se sve promeniti. I to je OKEJ!

Kažeš, samo treba da odahnem?

pojačava muziku, čuje se WOOW (uživanje u pesmi)

Završeva se sekvenca pesme – kraj podkasta

Kad si već ovde, možda te interesuje i:

Odjava:

Slušate podkast “Umologija” Fabrike kreativnosti. Podkast u kom želimo da napravimo nove drajvere: putanje shavatanja i razmišljanja; poimanja sebe, svojih misli i emocija, ali i osoba i sveta oko nas.  

Novinarka: Jovana Grabež

Dizajn zvuka: Jovan Živković

Urednica: Aleksandra Bučko

Produkcija : Fabrika kreativnosti

Podržite naš rad – podelite ovaj podkast i tagujte nas – možete to uraditi na socijalnim mrežama.

Author