U šestom izdanju Podsve(s)ti, autorka Anđela Andrijević sa psihološkinjom Minom Velimirović razgovara o osetljivoj temi – nesuicidalnom samopovređivanju, specifičnostima ovog fenomena u adolescenciji. Takođe je reč i o funkcijama samopovređivanja, najčešćim faktorima rizika, kao i tretmanu i prevenciji ovog fenomena. 

Klinička ispitvanja pokazuju da se psihičko trpljenje najviše oseti u periodu adolescencije. Mnogi mladi se suočavaju sa intenzivnim negativnim emocijama. Na razne načine pokušavaju da izađu na kraj sa njima, a jedan on načina koji ukazuje da se adolescenti ne adaptiraju na period života u kom se nalaze, odnosno koji nije „dobar“ je i samopovređivanje. Smatra se da samopovređivanje počinje od dvanaeste do petnaeste godine, a broj osoba koje se samopovređuju raste. Brojka koja važi za najčešće stope samopovređivanja i koja je opšte prihvaćena je oko 15-20% , što kada razmislimo, zapravo znači da se svaki peti adolecent samopovređuje u nekom trenutku života. 

Paralela i veza između samopovređivanja i pokušaja suicida

Stav istraživača i kliničara u većini slučajeva je nejasan kada je u pitanju fenomen i definisanje samopovređivanja. Neki teoretičari smatraju da je samopovređivanje jedan od najčešćih oblika autodestrukcije. Zatim da je to impulsivni čin pražnjenja napetosti i smanjenja nepodnošljive patnje, razrešenje emocionalnog nesklada. Ili adolescentov beg od nepodnošljvih unutrašnjih barijera. 

Prema većinskoj definiciji, nesuicidalno samopoređivanje je namerno nanošenje povreda sebi na površini tela bez jasne suicidalne namere. Psihološkinja Mina Velimirović objašnjava šta je samopovređivanje, a šta pokušaj suicida i zašto je ove pojmove ponekad vrlo teško razlikovati samo na osnovu prisustva, odnosno odsustva namere da se izvrši suicid. 

Za nesuicidalno samopovređivanje važi to da postoji odsustvo suicidalne namere, dok kada se osoba povređuje sa namerom da umre to je onda pokušaj suicida. Ako do smrtnog ishoda i dođe, onda govorimo o izvršenom suicidu. Osoba može da se samopovređuje bez namere da umre, ali koristi neki metod koji je visoko letalan u smislu da se povredi na način na koji gotovo sebi nije oduzela život, iako nije to u startu bilo sa tom namerom. Nekad namera može da postoji ali recimo osoba ne zna kako bi to uradila, ili koristi neki nisko letalni metod, pa i sa namerom da se ubije ona ne uspe, i onda sad tu se postavlja pitanje da li mi govorimo o pokušaju suicida zato što je osoba imala nameru, ili ne govorimo zato što je to bilo nešto što objektivno nije moglo da dovede do smrti i onda ta ideja da je namera ono što je ključno, da imamo neku jednostavnu definiciju i presek stvari, to ne ide baš tako“, objašnjava Mina i dodaje da: 

Istraživanja pokazuju da su pokušaji suicida zaista češći kod mladih koji su se prethodno samopovređivali. tj. da su oni koji se samopovređuju, posebno ponavljano u većem riziku od suicida. Imamo i one mlade koji se povrede samo jednom i nikada više to ne urade. Ne znači da će svako ko se samopovredi, ili se samopovređuje čak i ponavljano da se ubije na kraju, ali ima toga da je sa povećanjem učestalosti samopovređivanja, povećava se verovatnoća na kraju i pokušaja suicida. 

Funkcije samopovređivanja 

Iako nema tačnog i jednog uzroka koji vodi samopovređivanju, psihološkinja Mina ističe da uvek treba poći od toga da svako ponašanje ima neku funkciju i da je važno da se zapitamo zašto neki adolescent u određenom trenutku se samopovređuje, čemu mu to služi. Postoje funckije koje se najčešće vezuju za ovaj fenomen (o svakoj posebno možete poslušati u podkastu). To su:

  • funkcija emocionalne regulacije
  • antidisocijacija
  • interpesonalna funkcija i 
  • funkcija samokažnjavanja. 

Kad ste tu, pogledajte i:

Emocionalna regulacija 

Jedna od najvažnijih funkcija samopovređivanja je funkcija emocionalne regulacije. Mladi često ne umeju da izregulišu svoje intenzivne negativne emocije i unutrašnju patnju. Često se dešava da i kada strategije postoje, da adolescenti u stanju distresa ne mogu da ih iskoriste. U tim momentima se koriste strategije koje im kratkoročno pruže olakšanje, ali koje na dugoročnom nivou nisu dobre.  Jedna od njih je –  samopovređivanje.  

Istraživanja stvarno pokazuju da  je taj intenzitet napetosti, negativnog afekta viši pre samopovređivanja, da se smanjuje tokom samog čina i da se nakon završenog, skroz snižava. Znači postoji to nešto da jeste efikasno i čuje se nekad od mladih da ništa drugo im ne pomaže tako efikasno da se smire. Ali sa druge strane je važno razumeti da to što u trenutku nekome bude lakše i što u trenutku funckionalno za osobu na duge staze je jako disfukcnionalno. Prvo zato što na duge staze ništa ne rešavamo, znači sve što nas muči ostaje i mi smo u trenutku smanjili taj neki negativan efekat. Ako koristimo takvu strategiju i stalno joj se vraćamo, onda nemamo ni priliku da razvijamo neke veštine druge koje bi mogle da nam pomognu, zaključuje psihološkinja Mina Velimirović. 

Faktori rizika 

  • Adolescencija (promene, hormoni, impulsivnost)
  • Ženski pol (razlika nije u učestalosti, već u metodu samopovređivanja u odnosu na muški pol) 
  • Zlostavljanje (seksualno,emocionalno, zanemarivanje, svedočenje zlostavljanju, vršnjačko i digitalno nasilje) 
  • Seksualnost (LGBT  populacija kao stigmatizovana i konstantno pod većim pritiskom nego mladi heteroseksualne orjentacije)
  • Subkultura
  • Ranjive grupe 

Tretman samopovređivanja 

Jedna od najprimenjivijih terapija u saniranju ovog problema je dijalektička bihevioralna terapija, koja se prema rečima psihološkinje Mine Velimirović zasniva na miksu prihvatanja i promene. Mina smatra da je najbitnije  posmatrati pojedinca i same funkcije samopovređivanja i videti čemu to ponašanje služi tom konkretnom pojedincu, kako bi se razvile alternativne strategije i to ponašanje zamenilo nekim novim.

Tu se radi na učenju osobe da toleriše distres, da toleriše kada joj je teško i kada neku situaciju ne može da promeni, s druge strane podrazumeva i regulaciju afekta, neke interpesonalne veštinemajndfulnes koji je kao ustvari osnova za sve druge, jer tek kad smo u trenutku onda možemo da biramo kako ćemo da se nosimo sa tim trenutkom.  Posebno kod mladih ljudi može se lepo raditi s time jer su otporni i sposobni da nauče nove veštine i da zamene ta maladptivna ponašanja adaptivnim. Dešava se da neko i bez terapije neko vreme se samopovređuje i onda prestane.  Mladi koji se  povređuju duže možda im je potrebna terapija, jer ne znaju baš kako sami, ali je to problem sa kojim se radi i sa kojim se izlazi na kraj“, zaključuje Mina. 

Samopovređivanje i stigma 

Iako okolina i vršnjaci mogu biti dobar protektivni faktor samopovređivanja, mogu naneti veliku štetu osobi koja se samopovređuje. Ispovest o samopovređivanju u adolescenciji  podelila je u pisanoj formi devojka B.V.  a kako bi se njena ličnost zaštitila, ispovesti je glas pozajmila koleginica Tijana Sibinović. 

Kakav to problem ima jedna devojčica od 12 godina da bi se odlučila na taj korak, pitate se? Društvo. Ne samo vršnjaci, već celokupno društvo u kome danas živimo. Ono koje stvara određene standarde.  Pritisak koji je 21. vek doneo sa sobom postao je teško podnošljiv naročito povučenim osobama, iz srednjeg sloja, punih nesigurnosti. Bila sam jedna od njih. Nisam dovoljno mršava, nemam dovoljno oblina, imam prevelik nos, previše sam niska. A to je samo fizičko upoređivanje. Mnogo teži problem bio je moj pogled na život. Drugačija muzika, moje knjige i ja. Iznutra sam osećala gušenje i proganjanje. Još uvek nisam iskusila svet, a osećala sam da isti nije za mene. Pratio me je osećaj da nigde ne pripadam.  Plašila sam se grešaka, ismevanja, sramote. Konstantna pitanja, proveravanja, još su me više gušili. Nisam nalazila svrhu svog postojanja na ovoj planeti. Upravo sam tad pronašla način da sve što osećam iznutra, osetim i spolja. Na svojoj koži. U bukvalnom smislu. Rezanje kože pomoglo mi je da svu unutrašnju bol prenesem na fizičku bol i bilo je lakše, podnošljivije.

Edukacija važna za dobro reagovanje

Najvažnije je da se edukujemo i informišemo o ovom fenomenu samopovređivanja, jer razumevanjem istog, bolje razumemo i pojedinca koji se suočava sa tim problemom.  Kada primetimo da se samovređivanje dešava kod nekog bliskog, kao što je bio slučaj sa devojkom  B.V. ne treba se šokiramo, da ga etiketetiramo, umanjujemo težinu njegovog problema upućujući mu negativne komentare poput pa ti si mlad, pred tobom je život da bi ti sada bilo teško, već da mu priđemo sa autentičnom brigom, pružimo mu podršku i usmerimo ga na osobu koja će mu pružiti adekvatnu stručnu pomoć u saniranju ovog problema. 

Do sledećeg zavirivanja u „Podsve(s)T“, prenosimo vam reči devojke B. V.: 

Sada imam 27 godina i nisam nikada bila srećnija. Prestala sam sa samopovređivanjem i imam pozitivne misli. Rane su zacelile skoro u potpunosti. I one vidljive i one unutrašnje. Preselivši se u veliki grad, sklonila sam se od okoline, etiketiranja i nerazumevanja. Desila mi se promena. I sada mi je teško da o ovome govorim, ali sam svesna da ima dosta mladih koji se samopovređuju i kojima je potrebno da ovo čuju: Biti različit ne znači biti loš.Budite svesni da se reči urežu na koži i da najviše bole, a mogu prouzrokovati i fatalan ishod. Promenite svet tako što čete početi od sebe i svog ponašanja. Osmeh i zagrljaj su najveći i najdelotvorniji lek. Ako niste našli smisao u životu, zapamtite da smisao ste vi sami! 

Podkast možete slušati na sounder.fm-u, podcast.rs-u, Google podcasts i Spotify-u.

Produkcija: Fabrika kreativnosti

Podkast je nastao u sklopu projekta Local Media and Young Journalists Fight against COVID-19 Disinformation, koji su podržali The Balkan Trust for Democracy: A Project of the German Marshall Fund i USAID koji sprovodi Nezavisno društvo novinara Vojvodine.

Author

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *