Kako izgleda kada se iskustvo i želja da ljudi napreduju spoje u jednu osobu?
Upravo tako bismo mogli opisati Larisu Halilović – stručnjakinju koja više od dvadeset godina pomaže timovima i liderima širom sveta da rade bolje, sarađuju iskrenije i vode sa više razumevanja. Kao konsultantkinja, trenerka i mentorka, Larisa veruje da se do dobrog vođstva dolazi učenjem, slušanjem i hrabrošću da se stvari sagledaju iz više uglova. Njeni TEDx govori o ključnim životnim vrednostima i emocionalnoj inteligenciji u doba masovne digitalizacije i veštačke inteligencije i rad sa prestižnim univerzitetima pokazuju koliko ume da inspiriše druge da postanu sigurniji, otvoreniji i bolji lideri.
Razgovarali smo sa njom o tome šta znači biti dobar lider danas, kako se liderstvo menja i zašto je važno da svako od nas uči da vodi sebe i druge.
Kada bi trebalo da opišete liderstvo jednom rečju, koja bi to reč bila?
“Hajdemo!”
Kako je izgledalo Vaše profesionalno putovanje pre nego što ste postali prepoznati kao „liderka u liderskom pristupu“?
Moje putovanje je oduvijek sadržavalo dva elementa – učenje i praksu. To značilo praktični rad s ljudima od prvog radnog dana – kada mi je bilo 15 godina, i učenje ljubaznosti i prepoznavanju individualnih potreba i talenata u poslu. Paralelno sam radila i studirala na Novom Zelandu, te učila kako se psihologija primjenjuje u praksi. Prvo je to bilo na studentskim poslovima – od uslužnih djelatnosti, radnih obuka , do podučavanja različitih predmeta i volontiranja.
Zatim je moj sljedeći fokus bio na tome kako ljudi uče – da nešto nauče ili da nešto (u)rade. Taj dio moje karijere je obuhvatio profesionalne obuke i u obrazovanje, rad u nastavi, s djecom i odraslima- kao profesorka i psihološkinja.
A onda me je sve više zanimalo kako s ljudima raditi na tome da oni ostvare njihov optimum, ili čak maksimum i daju svoj doprinos. Sve me je više zanimalo kako savladati vještine upravljanja i organizacije rada, dok ujedno činimo nešto dobro i učimo u procesu. Tako sam ušla u svijet osmišljavanja i vođenja projekata, timova i organizacija. A ono što je povezalo sve te moje faze je bio fokus na ljudima i kako zajedno činiti dobro, rasti i razvijati se. Tako se razvio i taj neki moj pristup vođenju timova, koji je vremenom prepoznat kao “ljudski”.
"Vremenom sam shvatila da su emocionalna inteligencija i temeljne vrednosti osnova uspešnog vođenja."
Šta Vas je privuklo temama liderstva i razvoja lidera – kako je sve to za Vas počelo?
Tema mi je oduvijek bila bliska, iako dugo nisam znala da se to baš tako zove. Kroz iskustvo sam gledala kako inspirativni pojedinci pozitivno utiču na druge i vode ih kroz različite oblasti. Bilo da se radilo o aktivizmu, obrazovanju, organizacijama, kompanijama, neformalnim grupama – uvijek mi je bio zanimljiv taj “x-faktor” onih koji uspiju da okupe, motivišu i povedu druge. Vremenom sam kroz naučni i praktični rad ušla dublje u to šta je potrebno da se uspješno vodi i rukovodi, a teme emocionalne inteligencije i temeljnih vrijednosti su došle u prvi plan. Vremenom sam shvatila da tu nekako leži osnova uspješnog vođenja, a u meni se osnažila želja da pomažem onima koji vode timove I pojedince da to čine lakše i bolje…i na neki njihov način.
Kada ste prvi put osetili da Vas vođenje ljudi prirodno privlači i šta Vam je tada najviše pomoglo u razvoju?
Od malena sam bila neko ko je volio okupiti ljude u stilu “Hajmo…”. Od osnovne škole, do raznih aktivističkih inicijativa, preko humanitarnih akcija, nekako sam imala poziv da okupim i nešto uradim. U djetinjstvu su to bile akcije spašavanja životinja, organizovanje časova drugarima u školi sa poteškoćama u učenju, humanitarne akcije za ljude u potrebi. U studenskim danima, aktivizam je značio borbu za prava studenata kroz proteste i zahtjeve Vladi Novog Zelanda, volontiranje u imigracionom uredu na integraciji izbjeglica sa Balkana, preko organizacije sportskih takmičenja u humanitarne svrhe i slično. A zatim, povratkom na Balkan, aktivizam je obuhvatio proteste za prava žena, djece, borbu protiv nasilja, prikupljanje pomoći za ugrožene tokom poplava 2014. godine, pro-bono rad u upravnim, nadzornim i savjetodavnim odborima organizacija koji rade važne stvari – od obrazovanja, preko kulture, društvenog poduzetništva i slično. Jedna posebna vrsta ličnog aktivizma i doprinosa koja me drži već preko deceniju je pro-bono mentorski rad – sa onima kojima je to potrebno, a koji nemaju priliku da angažuju profesionalnu podršku.
Vremenom sam kroz razne profesionalne i ekstrakurikularne aktivnosti uvidjela da pored vještine okupljanja, motiviranja i pozivanja na akciju, mogu da naučim konkretne tehnike rada s ljudima, prepoznavanja njihovih potreba, talenata i vještina, te organizaciji rada. Ključni element je bio paralelno učenje teorije i primjene u praksi – u raznim industrijama. Vodeći timove i projekte u raznim državama u oblasti obrazovanja, kulture, umjetnosti, medija, privrede i digitalne industrije naučila sam u praksi kako voditi ljude, projekte i organizacije na participativan i inkluzivan način. Srećom, tokom cijele karijere sam nailazila na inspirative mentore i mentorke, uzore, koji su bili spremni dijeliti svoje znanje i iskustvo, od kojih sam mogla učiti.
Povezano:
Umologija, ep 8: Asertivna komunikacija
Asertivna komunikacija sa Sanjom Ristić
Mehanizmi odbrane
Koje konkretne savete ili trikove biste podelili sa onima koji žele uspešno da vode tim?
Svaki tim je priča za sebe i svaka članica i član tima su jedinstveni. Zato je jako važno upoznati ljude s kojim radimo, razumjeti njihove potrebe, motivaciju, vještine i preference. Svakog člana svog direktnog tima ponaosob.
Ciljeve i očekivanja trebamo jasno definisati i iskomunicirati. Treba svima biti jasno šta pokušavamo uraditi, šta možemo očekivati i koje su uloge.
Vremenom sam shvatila da su definisanje i raspodjela odgovornosti u timovima na precizan i jasan način esencijalni element za uspjeh timova. Kada više ljudi misli da je nas je više odgovorno za istu stvar, počne dolaziti do propusta.
Greške su dio procesa kroz koji učimo i najvažniji dio je učenje iz njih. Stav spram greškama u timu može izgraditi ili urušiti tim.
Vrijednosti ljudi u timu trebaju biti kompatibilne da bi tim funkcionisao. Ne nužno iste, ali kompatibilne da.
I jako važno – poznavati sebe i biti iskren(a) sa sobom je ključno da možemo voditi tim. A to znači mnogo rada na sebi.
I naravno – redovna i kvalitetna komunikacija. To ne moraju biti dugi dosadni sastanci – ali informacije moraju teći.
"Poznavati sebe i biti iskren(a) sa sobom je ključno da možemo voditi tim. A to znači mnogo rada na sebi."
Kako, po Vašem mišljenju, lider može da bude asertivan, a da pri tome ne deluje autoritarno?
Razlika između asertivnosti i autoritarnosti, po mom iskustvu, leži u poštovanju prema drugoj osobi. U asertivnim odnosima i komunikaciji i ti i ja smo važni i poštovani, imamo zajednički cilj. Autoritaran pristup ima elemente naredbe i moći, gdje je moje važno i ispravno, a tvoje ne. U tom slučaju poštovanje nije obostrano.
Imajući to u vidu, kada komuniciramo važno je osvijestiti drugu osobu u dijalogu, cilj poruke i uloge koje imamo, te emocije koje su u igri. To podrazumijeva visok stepen emocionalne inteligencije koji je po mom iskustvu važan faktor u vođenju. Ako promislimo ove elemente, tada i teške poruke mogu biti iskomunicirane na asertivan i prihvatljiv način.
Koji su Vaši saveti za žene koje žele da ojačaju svoju asertivnost i sigurnost u poslovnom okruženju?
Mnogo radim sa ženama – liderkama , sadašnjim i budućim, i ovo su dva velika izazova. Sigurnost u poslovnom okruženju i asertivnost su ogromne zasebne teme na kojima je potrebno raditi kolektivno i individualno, pojedinačno i sistemski. Ovaj process zahtijeva osvještavanje i mijenjanje postojećih obrazaca iz djetinjstva, patrijarhalnih normi, mijenjanje politika i ponašanja i mnogo vježbe i podrške.
Jedan od savjeta bi bio da aktivno počnemo raditi na ovim temama, da uključimo mentorke i mentore, da se povežemo, da osvijestimo koje su naše potrebe, da identificiramo šta možemo i trebamo uraditi da poboljšamo svoje vještine i kako da osiguramo podršku. Za ovo su nam potrebne žene i muškarci koji su spremni dati svoj doprinos.
Koliko je važno da lider najpre radi na sebi – i koje su Vam prakse samorazvoja bile posebno korisne?
Smatram da je ključno raditi na sebi. I najpre i paralelno. Stalno. Za mene to znači raditi na upoznavanju sebe, uključiti podršku psihoterapeuta, raditi na razvoju vještina i znanja, mentorstvo i stalno učenje. Također, refleksija o tome kako mi ide, šta mogu naučiti iz nekog iskustva i situacije i kako još bolje ili drugačije pristupiti su jako važni. I ako nisi sigurna, probaj! Nekad je lakše shvatiti šta ne želimo ili šta nam ne ide, od onoga šta želimo i volimo.
Kako Vi definišete autentično liderstvo i šta smatrate ključnim za njegovo negovanje?
Meni autentično znači baš na moj način i u skladu sa mnom. Ne kako to neko drugi radi, ne kako drugi očekuju, ne zbog “šta će narod reći”, već po mom iskustvu, u skladu sa mojim spoznajama i vrijednostima. A da bismo mogli biti autentični, vraćamo se na to da moramo poznavati sebe, biti iskreni sa sobom, poštovati sebe (i druge) i dati sebi prostora da se mijenjamo.
Kada se osvrnete na svoju karijeru, koje greške su Vam donele najvrednije uvide kao liderki?
Bilo je raznih greški, od administrativnih, matematičkih, ljudskih, komunikacijskih, tehničkih… Baš raznovrsnih. Neke od njih dovele su do uvida da se poslovni aranžmani i odnosi moraju definisati ugovorom – u suprotnom je igra, a ne posao. Zatim, da ako nešto nije definisano i iskomunicirano (napismeno), ne podrazumijeva se i ne možemo očekivati. Greške u planiranju vremena potrebnog za izvedbu nekih aktivnosti su me naučile kako moram usporiti i dati prostora ljudima koji ne idu mojim tempom. A možda najjača lekcija je proizišla iz greške očekivanja od drugih ono što sama dajem i kako postupam. Iz toga sam mnogo naučila i vremenom osvijestila važnost i bogatstvo različitosti u timovima, te uvažavanja različitih motivacija, stilova, okolnosti i preferenci.
Koji su Vam bili najveći izazovi u vođenju timova različitih karaktera i profesionalnih profila?
Saradnja s ljudima koji imaju agresivan stav i način rada i komunikacije su mi oduvijek bili izazov. Posebno je tako jer to nije moj način. Ako mogu birati, generalno ne ulazim u saradnju s takvim ljudima. Međutim, važno je naučiti kako raditi i sa takvim stilovima i kako vratiti balans i performans, te osigurati konstruktivnost i profesionalizam. Jer realno, tokom karijere, ne možemo uvijek birati sve one s kojima surađujemo i koje vodimo, a važno je ostvariti ciljeve i rezultate. U praksi je taj izazov podrazumijevao dosta izlazaka iz zone komfora i mijenjanja pristupa. Srećom, divnih ljudi je do sada u mojim timovima bilo mnogo više, a izazovi su ostali kao studije slučaja da pomognemo drugima kako se nositi sa takvim situacijama.
"Greške u planiranju vremena potrebnog za izvedbu nekih aktivnosti su me naučile kako moram usporiti i dati prostora ljudima koji ne idu mojim tempom. A možda najjača lekcija je proizišla iz greške očekivanja od drugih ono što sama dajem i kako postupam."
Kako pristupate razvoju mladih talenata i budućih lidera?
Pažljivo, individualno, sa puno žara i s pokušajem da nemam pretpostavke i predrasude. U zadnje vrijeme s mladim ljudima radim kroz trening, coaching i mentoring, te kao roditeljka. Važno mi je upoznati šta oni žele, šta im je važno, pomoći im da osvijeste svoje vrijednosti, talente i vještine, ta podržati ih da razviju svoj put.
Šta Vas danas motiviše da i dalje s jednakim entuzijazmom radite sa timovima i pojedincima?
Moj glavni motivator je želja da dam svoj doprinos da nam bude bolje. Bar mrvicu. Ako mogu pomoći jednoj osobi, ili više njih, da nešto spoznaju, uvide, promijene, nauče, primijene, poboljšaju ili urade – da njima, njihovom timu, porodici, zajednici, društvu, ili svijetu bude bolje, moja svrha je ostvarena. Kad vidim i čujem da se to desi, moj entuzijazam raste i regeneriše se, jer znam da ima smisla to što radim.
Kako lider može da prepozna i podstakne kreativnost i samoinicijativu unutar tima?
To je moguće i jako važno, a zahtijeva mnogo malih velikih stvari. Da aktiviramo kreativnost, po mom iskustvu, potrebno je dubinsko upoznavanje svog tima, motiviranje, aktiviranje mašte, eksperimentisanje, postavljanje izazova i kreiranje sigurnog prostora, pozitivne atmosfere i osjećaja pripadnosti i brige jednih o drugima. Također, da bi samoinicijativa funkcionisala, potrebni su i okviri i definicije šta je moguće, dozvoljeno, prihvatljivo, očekivano, poželjno – kroz zajedničko učenje iz grešaka I podsticanje lične odgovornosti.
Koju poruku biste voleli da ste čuli na početku svoje karijere – a sada je često delite s drugima?
Polako, sve ćeš stići i imaš dovoljno vremena za sve što želiš da pokušaš, probaš i postigneš.
Intervju vodila: Milana Vojnović
Produkcija: Fabrika kreativnosti
Finansiran od strane Evropske unije, program Innovation. Media. Minds.: EU podrška javnom novinarstvu na Zapadnom Balkanu, sprovodi Goethe-Institut u ime Evropske komisije, u saradnji sa DW Akademijom.Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost Fabrike kreativnosti i O radija, Javne medijske ustanove Radio-televizije Vojvodine i ne odražava nužno stavove Evropske unije.
