U šestom izdanju podkasta NaZdravlje autorka Nikolina Ilić razgovara sa kliničkom psihološkinjom Leonorom Pavlicom iz savetovališta Psiholjub o tome zašto anoreksija nastaje, kako se leči kao i da li postoji način na koji mi možemo da pomognemo obolelima.
Takozvana Tvigi moda pojavila se 1960. godina prošlog veka. Lesli Loson, manekenka koju svi znamo kao Tvigi, promenila je standarde ženske lepote. Njenom pojavom obline se sele u istoriju, a na snagu stupa trend mršavosti. Pojedini naučinici iz oblasti psihologije tvrde da je baš zbog ovog fenomena nastupila prava epidemija anoreksije nervoze, prvo u zemljama Zapadne Evrope a potom i u Americi.
Anoreksija nije “samo” gubitak apetita
Najdrastičniji i možda najopasniji od svih oblika poremećaja ishrane je anoreksija. Neki od prvih pojavnih oblika ove bolesti jesu suvoća kože, odnosno njeno perutanje, ispucala kosa, zatim gubici kose. Sve to nastaje usled dehidriranosti organizma i nedostatka masti koja je telu potrebna za podmazivanje zglobova. Iz toga proizilaze i razni drugi problemi, poput nemogućnosti obavljanja najosnovnijih životnih aktivnosti.
Psihološkinja Leonora Pavlica objašnjava da je anoreksija u bukvalnom prevodu sa Grčkog smanjenje ili gubitak apetita, ali da je to zapravo mnogo dublji problem.
“Moramo malo da se zadržimo na tome zato što se ovde ne radi o fiziološkom gubitku apetita. Osoba zapravo ima apetit, ali kontroliše svoj unos hrane odnosno prilično je restriktivna. Odbija da jede određene visoko kalorične namirnice, umanjuje svoje obroke, preskače ih. Na kraju se svodi samo na unos nekih, čak i visokokaloričnih namirnica koje mogu da održe fokus i pažnju jer ovi ljudi obično imaju veoma dobra postignuća, recimo, u školi, pa da bi učili pojedu bombone ili čokolade ali onda isključe sve ostalo, da ne bi prešli taj određeni unos kalorija koji je potreban da održavaju nisku telesnu težinu,” kaže Pavlica dodajući da to nije znak da osoba ne voli da jede ili da ne voli hranu, već da joj treba kontrola nad svojim telom.

Hospitalizacija i smrt
O ozbiljnosti ovog problema govore i podaci da je stopa smrtnosti od anoreksije izuzetno visoka. Psihološkinja Leonora Pavlica objašnjava da postoje dve vrste uzroka smrtnosti, i ističe da je cest slučaj da se jednom izlečena osoba, posle nekog vremena vrati izbegavanju hrane.
“Stopa smrtnosti se negde beleži između pet i 15 posto što nije zanemarljivo statistički gledano. U nekim slučajevima kada je reč već o hroničnoj slici to ide i na 25 posto. I imamo dve linije uzročnika te smrtnosti. Jedna linija je telesna, odnosno fiziološka gde zbog takvog načina života prosto u organizmu nedostaju elektroliti, neodstaje kalijum, nedostaje kalcijum, kosti postaju porozne, sklone lomljenju. Te osobe su skolne povredama i organizam je toliko dugo lišavan neophodnih nutrijenata da ne može da izgura na taj način. Ono što je svakako posledica i na nekom mentalnom planu to je da, ako ne damo, a najčešće ne damo neuronima određenu količinu šećera oni polako odumiru.”
Psihološkinja Pavlica dodaje da se druga linija smrtnosti tiče suicidalnih misli i psihološkog uzroka gde se osoba bori sa samom sobom.ž
25% je stanje panike
Anoreksija je poremećaj koji se najčešće leči na klinikama. Hospitalizacija nastupa kada je gubitak telesne težine 15 do 25 posto u odnosu na onu koja bi bila odgovarajuća na osnovu građe tela, bodimas indeksa i sličnih parametara. Međutim, psihološkinja Leonora Pavlica smatra da je gubitak od 25 posto nešto što zahteva urgentnu hospitalizaciju, čak i uz odsustvo saglasnosti te osobe, jer se u tom stadiumu život već dovodi u pitanje.
“U tom stadijumu osoba se već stavlja na infuziju, dodaju joj se veštački elektroliti, to je već stanje panike. Vrlo alarmantno. Mnogo je bolje otići kada je taj gubitak, očigledan, ali je osoba još uvek funkcionalna. Kada nije dehidrirala, nemamo sve one pojavne simptome kao što je suvoća kože, ljuspanje kože, ispucala kosa, gubici kose zato što je to jedan organizam koji je hronično depriviran vlagom. Izgubljena, isceđena vlažnost, minimalne su rezerve masti koje su nam neophodne da podmažu zglobove…”
Klinika koja se najsistematičnije bavi ovim problemom jeste KBC Dragiša Mišović u Beogradu, međutim, fokus ove bolnice jeste na adolescentima, jer se tada anoreksija najčešće i razvija.
Pomoć
Prema rečima psihološkinje Pavlice, našem društvu fali to da ustanemo i, na neki način, pomognemo i stimulišemo osobama koje pate od ovog ili sličnih problema, jer nismo svesni količine tereta na njihovim plećima. Često nismo svesni ni toga da oni vode najveću bitku, bitku za njihov život. Nedostaje nam malo više empatije i poštovanja prema osobama koje imaju različite probleme. Prema njenom mišljenju, cilj je razumevanje zašto je neko takav kakav jeste, a ne osuđivanje, jer time samo izolujemo pojedince, držimo ih u vakumu u kom on nema mogućnost da popravi svoje stanje.
Anoreksija je psihički poremećaj koji može da ima smrtni ishod. Nije samo odbijanje pojedinca da jede kako bi izgledao bolje, mnogo je dublje od toga. Ono što je najbitnije da shvatimo jeste da anoreksične osobe nisu krive za ono kroz šta prolaze, da su najčešće svesne šta im se dešava i da im nisu potrebni naši komenatri, već podrška. Prolaze kroz velike probleme koji se održavaju na njihovo psihičko i fizičko zdravlje. Takođe je bitno da budemo svesni šta je anoreksija, kako da je prepoznamo i kako da pomognemo anoreksičnim osobama. Bitno je i da im pružimo podršku, pa makar to bila i moralna, jer je njima sigurno, svaka, nama naizgled beznačajna podrška, veoma značajna u njihovoj borbi. U životnoj borbi.
Produkcija: Fabrika kreativnosti
Podkast je nastao u sklopu projekta Local Media and Young Journalists Fight against COVID-19 Disinformation“, koji su podržali The Balkan Trust for Democracy: A Project of the German Marshall Fund i USAID koji sprovodi Nezavisno društvo novinara Vojvodine.