27. jun 1973.
Dragi tata i mama,
Sad kad mi je najteže odlučila sam da vam napišem par reči, a pre svega da vam kažem da sam primila vašu razglednicu i žao mi je što je vreme loše. Ovde je sve u redu, samo se Nikola i ja stalno svađamo, iz dana u dan. On je toliko postao grub da imam osećaj da će me i ubiti. Kako sam ga nekada volela, isto tako sad osećam da ga mrzim. On prosto pronalazi svaki dan razlog novi za svađu i uživa u tome. Danas me je doveo do besnila pa sam i našu zajedničku venčanu sliku polupala i bacila.
Još uvek dok vam ovo pišem nerviram se. U sebi mislim možda je i bolje ovako nego da iz dana u dan se svađamo tako da se ceo komšiluk strese. Nisam htela da do ovoga dođe, jer kad sam se udavala mislila sam da je brak ipak nešto lepše i bolje, ali nije tako kod nas, u ovoj kući, gde se čovek ne može ni odmoriti od vike i psovke bez razloga.
Ovo pismo smo dobili u redakciju podkasta Umologija.
Imena likova vezana za ovu priču su na molbu sagovonice izmenjena.
Upoznaj aktere u ovoj priči:
Ovo je Marija
Ona je napisala ovo pismo
Nada
je Marijino malo dete iz pisma
Ana
je Nadina ćerka, a Marijina unuka. Ona nam je dala ovo pismo.
Selma Baćevac
psihoterapeutkinja sa fokusom na transgeneracijsku traumu
Pismo
nikada
nije
poslato roditeljima.
Pronađeno je među bakinim stvarima.
Marija nikada nije ostavila Nikolu.
A obrazac ponašanja i nasilni odnosni sa parnterima ostali su i preneli se i na sledeće generacije.
Zato ćemo čuti i psihoterapeutkinju Selmu, samo malo kasnije.
putanje shavatanja i razmišljanja;
poimanja sebe, svojih misli i emocija,
ali i osoba i sveta oko nas.
Da preispitujemo kako naša svakodnevnica utiče na dobrobit pojedinca.
Da budemo dobro.
Transgeneracijske traume mogu da nastanu zbog:
ratova,
ektremnog siromaštva,
nasilnih i seksulanih zločina,
zlostavljanja i zanemarivanja u porodici.
Transgeneracijska trauma obuhvata prenos
emocionalnih
psiholoških
fizičkih
(ponekad)
efekata
traumatičnih iskustava s jedne generacije na drugu.
Selma Baćevac:
To često uključuje neprocesuirane emocije ili emocionalne reakcije, obrasce ponašanja i stavova koje su proizvodi trauma koji su naši preci živjeli. Jedna ključna karakteristika transgeneracijske traume je prenos osjećaja straha, besa, tuge ili drugih jako velikih emocija od roditelja na njihovu decu.
Transgeneracijska trauma je složena mreža bioloških i psiholoških faktora koji oblikuju iskustva prenesena s jedne generacije na drugu. Biološki, istraživanja su pokazalada je moguće preneti“iskustvo”,
stečeno usled traumatskih događaja, na sledeće generacije:
U jednom istraživanju grupa miševa je bila izložena određenom mirisu pre nego što su doživeli strujni udar.
Strujni udar.
Selma Baćevac:
Poteškoće u uspostavljanju i održavanju zrelih i kvalitetnih veza, posebno među partnerima i bračnim parovima, često su nešto što prepoznajem u radu sa ženama Balkana. Osećamo ono što su naše majke osećale i prepoznajemo ono što su naše bake doživljavale u svom životu. Možda ne na identičan način, ali kroz slične obrasce. To su generacijske traume, koje se prenose iz kolena na koleno kroz naš DNK, način vaspitanja dece, kulturu i društvo. Sve to oblikuje naše sisteme i utiče na živote naše dece.
prenosi
sa majke
Kako je kortizol, hormon za prevladavanje stresa, postao jedan od ključnih pokazatelja emocionalnog opterećenja prenetog s prethodnih generacija?
Istraživali su nivo kortizola kod dece čije su majke doživele traumu. Rezultati su pokazali da deca majki koje su imale traumatično detinjstvo imaju niže nivoe kortizola. Kod beba rođenih od majki koje su prošle kroz zlostavljanje, primećeni su neobično niski nivoi kortizola, što je često povezano sa posttraumatskim stresnim poremećajem.
Međutim, u svemu ovome je bitan i psihološki transfer. Roditelji koji su doživeli traumu često nesvesno prenose svoje reakcije i obrasce ponašanja na decu. Ova vrsta prenosa traume događa se putem priča, ponašanja i neizgovorenih stavova. Traume se prećutno prenose, ostavljajući naslednicima dubok emotivni teret bez jasnog razumevanja njegovog izvora.
Kombinacija biološkog nasleđa i psihološkog transfera oblikuje transgeneracijsku traumu. Iako je biološki impuls da se prenese iskustvo evolutivno opravdan, postaje problematičan kad se meša s našim svakodnevnim životom, često bez svesti o njegovom postojanju.
Ne bih želela da vas ovo moje pismo uzbudi i da dotrčite kući pod hitno, ali ja ovako neću više da živim, biću prinuđena da tražim stan, pa bilo gde i po kojoj ceni, ali ja ovako više neću da živim. Napišite mi šta da radim, znam da vas nisam ni onda slušala kad ste mi hteli dobro, mislila sam da će tako i biti, ali sad priznajem da sam pogrešila. On je naprosto postao silan i svakim danom je sve silniji. Ne znam zašto je to tako, verovatno sam i ja kriva, ali ja to posmatram iz tog aspekta. Teror nikad nisam podnosila, pa ni sad neću, a vi moji roditelji ćete me razumeti, ako me on ne razume.
Selma Baćevac:
Reči poput “u ovome jako teško živjeti” i “ja ne želim da živim” te “teror nisam nikada podnosila pa neću ni sada” oslikavaju snagu i odlučnost naših baka, ali i kulturne okvire koji su ih sprečavali da se razvedu uprkos lošim brakovima. Generacijske traume, duboko ukorjenjene u patrijarhalnim normama, teraju nas da razmišljamo o tome “šta će ljudi reći” i “ko će nas željeti”.
Ove traume prenose se kroz generacije, oblikujući naše živote i svakodnevne izbore. Posmatrajući sa feminističke strane – možemo osvetliti snagu naših baka i prepoznati obrasce koji i danas utiču na našu stvarnost.
I mala Nada iz pisma je završila u nasilnom odnosu kada je porasla.
Selma Baćevac:
Ponavljanje destruktivnih obrazaca u porodici, poput nasilja ili udavanja za nekoga ko podsjeća na našeg oca, često je rezultat kulturnih očekivanja i nedostatka emotivne dostupnosti roditelja. Kroz generacije se prenosi anksioznost, glavna emocija kod mnogih žena Balkana, koja je rezultat transgeneracijskih trauma.
Naši preci nisu imali priliku da pričaju o strahu jer su uvek bili u režimu preživljavanja. Ovi obrasci oblikuju naše emotivno stanje danas i zahtjevaju prepoznavanje i razumevanje da bismo ih prekinuli.
Kakav je uticaj našeg odnosa sa roditeljima i da li odnos naših roditelja može da utiče na naše emotivne odnose u odraslom dobu?
Za to su bitni stilovi vezivanja, koje pravimo u prvih 5 godina naših života.
Siguran
Anksiozni
Izbegavajući
Izbegavajuće-plašljivi
Selma Baćevac:
Siguran stil povezivanja podrazumjeva da roditelj bude emotivno prisutan i dostupan djetetu veći deo vremena. Biti emotivno dostupan ne zahtjeva savršenstvo, već snagu i sposobnost da se razumeju i izraze sopstvene emocije, pružajući djetetu podršku kada je potrebno. Važno je postaviti granice, tako da djete zna šta je prihvatljivo, a šta nije. Conscious parenting, ili moderno roditeljstvo, nas podsjeća na to da je sigurno povezivanje više od samo fizičke prisutnosti.
Kada dete nema sigurno vezivanje, gubi mogućnost da razvije autentičnost jer prvo traži sigurnost. Nedostatak sigurnog vezivanja dovodi do anksioznosti i osoba kasnije u životu može imati strah od izražavanja svojih potreba i mišljenja.
Moguće je promjeniti nesigurne stilove vezivanja kroz svestan rad na sebi i interakciju sa sigurnim osobama. Roditelji i partneri treba da znaju da nikada nije kasno za promjenu i poboljšanje emotivne dostupnosti prema sebi i drugima.
Jedino mi je žao male Nade, za koju sam se žrtvovala zajedno sa vama, i koju jako volim i koju sam htela izvesti na pravi put zajedno sa njim.
Ipak, vidim da od toga nema ništa, jer ona ovako neće ništa pametno ni videti ni čuti od nas – sem vike i svađe, a do koje je došlo samo zato što on uvek podjebava, pravi se neki veliki muškarac. Valjda misli da sam ja navikla na to u našoj kući, kod mojih roditelja.
Neki od znakova da je osoba preživela traumu
(pa čak i da je, na primer, dete preuzelo obrazac ponašanja od roditelja koji ju je preživeo):
Nedostatak poverenja
Bes, frustracija ili razdražljivost
Duboka nesigurnost
Stid
Anksiozni poremećaji i depresija
Disocijacija i umrtvljenost
Hiperbudnost
Nekarakteristično ponašanje i gluma
Za lečenje traume, isceljenje, potrebna nam je barem jedna sigurna i čvrsta veza. Selma kaže da zapravo nije u tom momentu bitno da li je u pitanju profesionalac kao što su psihoterapeuti ili psiholozi ili koučevi. Mogu to da budu i prijatelji i romantični partneri – bitno je da pronadjemo nekoga ko nam daje sigurnost da budemo ranjivi.
Selma Baćevac:
Bitno je naći osobu koja nam može dati sigurnost da ranjivo vidimo sve te dijelove sebe koje vučemo kroz generacije i da sa njima jako nježno i sa samopouzdanjem radimo.
Selma Baćevac:
To dolazi s vremenom.
Neće se to desiti preko noći, niti sa 2-3 pojma.
Zahteva vreme i primenu znanja kroz kontinuiranu psihoedukaciju. Kroz sigurne veze sa podržavajućim osobama, postajemo sposobni da vidimo sebe onakve kakvi zaista jesmo i da pružimo sebi prostor za autentičnost.
Biti autentičan znači ne potiskivati svoje emocije i potrebe, već ih prihvatiti i izraziti. Sa podrškom ljudi koji nas prihvataju takve kakvi jesmo, postajemo sposobni da rastemo i razvijamo se kao osobe.
Za sada toliko, no primite puno pozdrava od vaše ćerke koja vas jako voli i poštuje, bez nervoze, jer do ovog je moralo doći. Ja bih se kad-tad sa ovim čovekom bez karaktera morala rastati. Pišite mi odmah, a nemojte doći zbog ovog kući, jer biće mi krivo da zbog mene, jedne obične vaše ćerke, pokvarite odmor.
Voli vas Marija
Selma Baćevac:
Kroz svesnost o traumama koje su se prenosile kroz generacije, otvaramo vrata isceljenju. Važno je da preispitamo tradicije i obrasce ponašanja koji su nam preneti, jer nešto što je deo tradicije ne mora nužno biti dobro za nas. Ove generacijske traume često su proizašle iz mehanizama preživljavanja, ali i iz duboke mudrosti koju nosimo u sebi kao narod. Prepoznavanjem i oslobađanjem od tih ciklusa preživljavanja, koristimo tu mudrost kako bismo izgradili zdraviju i lepšu emocionalnu sliku sebi, našem društvu i porodici.
„Kada vidimo traumu mi počnemo isceljivati traumu“
rekla je psihoterapeutkinja Selma Baćevac citirajući svog mentora Gabora Matea.
Za to je potrebno vreme i trud.
Psihoedukacija, rad na sebi i sigurni odnosi koji nam dozvaljavaju da negujemo svoju autentičnost.
Ana,
Marijina unuka, videla je traumu, uočila šablone ponašanja iz reči koje je koristila baka u pismu, u ponašanju mame, pa čak i u svojim odnosima. Zato je i krenula da razbija šablone, a zato je i podelila ovo pismo sa nama i vama. Da bi pričali o ovoj važnoj temi i počeli znanjem da isceljujemo transgeneracijske traume kod nas.
Možete raditi na tome da budete srećni i tako što slušate podkaste koji se istražuju teme vezane za poboljšanje života i dobrobit, kao što je podkast Umologija.
I, da ga preporučite nekome kome bi mogao biti od koristi.
Ovu priču možete i poslušati u našem podkastu 👇
Ovu epizodu su kreirali:
Sanja Đorđević
Sanja Kosović
Nemanja Stevanović
Aleksandra Bučko
Posebna zahvalnica dizajneru zvuka
Jovanu Živkoviću
Zvučni efekti:
Pixabay
Uvodna numera:
Milano – Driving cars onto mars
Naslovna fotografija:
Sanja Knežević/Novinarke protiv nasilja
Produkcija: Fabrika kreativnosti