Otkrivamo šta nas čini mentalno preopterećenima i kako se nositi sa tim izazovom. Saznajte zašto kreativcima nije nužno mesto u kancelariji, kako digitalni detoks može promeniti naš život i koji su praktični saveti za smanjenje mentalne iscrpljenosti. Sagovornice su nam psihološkinja Ivana Mrđen i mentorka za kreativni život Sofija Borković.

Aleksandra: Da li imate osećaj da vam je …. Preteško?

Informacija, mejlova, telefona, ljudi, pozivanja?

Puna  je glava, ne stižete  da ispratite šta se dešava u vašoj okolini, na poslu se lista samo povećava, imate gomilu mejlova, a još morate da kupite poklon za onaj rođendan? Kući vam je (možda) haos.

Čak I ako neko želi da vam pomogne… “O Bože, još moram sve detaljno da iscrtam da bih dobila pomoć”…

Nije tu samo jedna stvar – već cela ideja da moramo da budemo dostupni, evo dolazi još jedan dedlajn za konkurs i moramo da napišemo predlog projekta, da moramo da orgnaizujemo privatni život, kuću, porodicu, socijalni život, vannastevne aktivnosti za decu, pa i sebe, odgovoriti na poruke, biti šefu dostupni i budu informisani o svemu.

Dva  primera:

Vaš partner ili partnerka želi da naprave večeru da bi vam pomogli.

“Super, hvala ti, baš mi treba da deo obaveza skinem sa spiska”.

“Ma ništa. Šta da skuvam? Da li imamo mesa ili treba da kupim? Da li da kupim u ovoj ili onoj mesari? Hoćeš da pržim ili pečem? Gde nam stoji tačno ulje?”

Ili situacija na poslu:

Ne stižete sve da odradite, i osoba iz tima se ponudi da vam pomogne.

“A gde se nalazi ova informacija? Da li da napišem ovako, ili je bolje ovako? Kome sve to  treba poslati?!”

Ponekad ovo nije zapravo pomoć, već dodatno opterećenje.

Mentalno opterećenje. Pa onda i mentalna iscrpljenost.

Ivana Mrđen: Da, da, da to su glavobolje, osećaj napetosti mišića, osećaj pritiska u glavi i ozbiljna iscrpljenost, umor, povišen krvni pritisak, problemi sa spavanjem. Dakle sve to ono što nekako prati ceo ovaj problem.

Aleksandra: su psihosomatski simptomi koje spominje psihološkinja Ivana Mrđen.

Mentalna iscrpljenost pokreće naš simpatički nervni sistem. To je režim „bori se ili beži“.  Tu može da se javi i anksioznost koja je zapravo alarm koji nam govori da nešto nije u redu.

Ako smo često mentalno iscrpljeni, možemo da počnemo da se osećamo panično ili zabrinuto sve vreme.

Kreće numera, optimistična, energična: Milano “Driving cars onto Mars”

Aleksandra: Slušate Umologiju, podkast u kom želimo da napravimo nove drajvere: putanje shavatanja i razmišljanja; poimanja sebe, svojih misli i emocija, ali i osoba i sveta oko nas. Da preispitujemo kako naša svakodnevnica utiče na dobrobit pojedinca. Da budemo dobro.

 Ja sam Aleksandra Bučko, a na ovoj epizodi radila je i novinarka Marija Marčeta.

numera se završava

Aleksandra: Mentlna preopterećenost, ili kognitivno preopterećenje, je stanje u kojem mozak prima previše informacija ili zadataka odjednom, što može ometati njegovu sposobnost da pravilno obrađuje i reagira na te informacije. Ovo stanje može dovesti do različitih simptoma, uključujući stres, anksioznost, smanjenu produktivnost, i poteškoće u donošenju odluka.

Sistem u kom živimo promoviše frku, uključenost, zarađivanje, angažovanost, dostupnost – u poslovnom, pa tako i privatnom životu.

A mi se osećamo kao da je
konstantno uključena sirena
jer ne stižemo na sve strane
da budemo pristuni svugde,
sto posto.

I ne samo to:

Ivana Mrđen: Možda ljudi zapravo još uvek ne mogu to da identifikuju i nisu to tako nazivali, o tome ćemo pričati. Ovaj, ali utiče tako što pre svega kada smo opterećeni težimo ka tome da se osamimo, jer smo toliko prebukirani stimulusima da nam drugi ljudi više onako, više nam škode nego što nam prijaju i to je jedan momenat kada kažemo „Ma hoću samo da se zatvorim i da se osamim.“

Aleksandra: Mentalno opterećenje utiče ne samo na nas, već i na naše međuljudske odnose:

Ivana Mrđen: Sad šta je tu loše, pa loše što je čovek u biti socijalno biće, a mi kad smo preopterećeni taj socijalni aspekt sebi ukidamo upravo iz te svoje iscrpljenosti i onda to dovodi kasnije do nečega možda malo drastičnijeg, do depresivnosti ozbiljno ugroženog mentalnog zdravlja

Aleksandra: Sa druge strane ako ostajemo u tim socijalnim interakcijama biramo da se možda ipak dodatno iscrpimo. Obično se dešava i da nismo prisutni i to je onaj momenat kada ljudi koji su sa nama imaju utisak da ih, na primer, ne slušamo, ne razgovaramo sa njima, da nimo tu.

I drugi momenat jeste što smo sa druge strane skloni konfliktnim ponašanju:

Ivana Mrđen:
Manji fitilj imamo da obradimo informacije.
Nekako manji prag tolerancije za sve,
tako da je stvarno viši stepen konfliktnosti generalno,
upravo zbog preopterećenosti informacijama

Efekat: padanje kamenja

Ivana Mrđen: Sa druge strane ako pričamo o emocionalnom blagostanju- Emocionalno blagostanje u tom slučaju obično ne postoji odnosno ozbiljno je narušeno iz razloga što smo umorni,  iscrpljeni, isfrustrirani. Tako da se dešava onako jedno sistematsko urušavanje mentalnog zdravlja koje ni ne primetimo, što je najgore od svega, jer nismo osvešćeni zapravo koliko smo prebukirani svetom i svime onim što nam svet plasira.

Aleksandra: Ono što nas je interesovalo jeste da li to može da ostavi dugoročne posledice na naše ponašanje, pa onda i društvo? Po mišljenju psihološkinje Ivane Mrđen, ostavlja. Ne samo ostavlja već i:

Ivana Mrđen: Oblikuju društvo i kulturu. Društvo nam plasira napredak nam plasira šta sve treba da obradimo i kako da se nosimo sa tim, a druge strane mi onda kako to odradimo kako to kako se ponašamo u vezi sa tim tako informaciju vraćamo i vrtimo je u krug. Zbog te prebukiranosti sa druge strane težimo je l’ tako osamljivanju. Itekako nekako kulturološki vrednosno utiče se na oblikovanje toga šta obrađujemo i koliko smo sposobni da obradimo obzirom da smo prebukirani informacijama, taj kapacitet da se nekom informacijom bavimo duže je kraći ne postoji i onda plasiramo i obrađujemo kratke informacije, zato je trajanje Reel- ova toliko koliko traju, zato se sad reklame prave u tom rasponu u kom se prave i sve se svodi na jednu površnu, kratku obradu informacija jer nemamo kapaciteta za više.

Aleksandra: Društvo, pa i sistem treba da bude oblikovano tako da nas podrži u svemu ovome. Međutim, naši obrazovni sistemi trenutno nisu prilagođeni potrebama današnjeg sveta. Prethodne generacije, uključujući i moju – ja sam 92. godište, pa čak i osobe koje su mlađe od mene – nisu spremne za izazove sa kojima se sada suočavamo u smilu informacija koje nas zapljuskuju sa svih strana. Obrazovni sistem treba da podrži sve nas kroz adekvatno obrazovanje, pružanje alata za snalaženje u svetu i kreiranje okruženja koje podupire ove principe.

Ivana Mrđen: I dalje nedovoljno pričamo o mentalnom zdravlju, o mentalnoj preopterećenosti dakle to prosto nisu teme kojima se nastavni kadar bavi. Sa druge strane ne bave se ni roditelji zato što ne znaju nisu naučili roditelja jer to nije bila tematika kad su oni bili deca, a sada nisu dovoljno edukovani, obrazovani izloženi svim informacijama koje su bitne u vezi sa ovom temom.

Aleksandra: Sistem, pa i obrazovni, treba da podrži celokupan razvoj kroz izgradnju zdravih navika od malih nogu i osvešćivanje o ključnim pitanjima.

Da bi obrazovni sistem efikasno zaštitio od mentalne preopterećenosti, mora znatno redukovati obim gradiva. Preopterećenost informacijama često znači da smo zatrpani nepotrebnim podacima. Obrazovanje bi trebalo da se usmeri ka pružanju relevantnih znanja i veština, smanjujući mentalni pritisak i stvarajući zdraviju i produktivniju sredinu za učenje.

Ivana Mrđen: Efikasno učenje, usvajanje i efikasno korišćenje te naše operativne radne memorije ujedno znači da se zaista plasiraju krucijalne informacija koje možemo da razradimo, obradimo o kojima možemo da promišljamo, a mi i dalje se bavimo čini mi se više formom nego suštinom, a to je koliko je debela knjiga ili koliko pasusa treba naučiti, a ne kao ono što je suština izvući iz njih.

Aleksandra: Sada pauziramo ovu priču. Htela bih da vas upoznam sa mojom koleginicom sa fakulteta.

Sofija Borković je mentorka za kreativan život i radi sa ljudima koji žele da probude kreativnost i žive život koji žele. Takođe je autorka podkasta Živeti glasno, preko stotinu blog postova i dve knjige koje su trenutno u štampariji.

Sofija Borković: Vesti doživljavam poput grickalica. Grickalice postoje i njih je najviše u supermarketima, ali one nisu ključne za naše zdravlje, one nisu topli, kuvani obrok. Ako jedemo samo grickalice mi smo možda u životu ali naše telo, naše zdravlje postaje sve gore.


Sofija Borković: Kvalitet života proističe
iz uključenosti i povezanosti
svih naših aspekata:
srca,
tela
i glave,
a ne samo onih mentalnih i produktivnih.

Aleksandra: Sofija živi u skladu sa svojim vrednsotima. Usporila je u odnosu na to što nam se plasira kao obavezno sa svom tehnologijom koju imamo, možemo čak donekle i da kažemo suprotno onome čime si nas učili na fakultetu, čućete uskoro. Bira šta će i na koji način da konzumira, kreira, vodi mentorski program – ne odgovara odmah na mejl.

Sofija Borković: Savremeno društvo je prednost dalo glavi i umu, kao najvažnijem alatu za naš opstanak i prosperitet. Međutim, kada živimo samo u glavi, ogroman deo nas ostaje neotkriven, što nama samima, što svetu. Zaboravljajući na sopstveno srce u kome leže naši snovi, naše želje, naši talenti i darovi – naš srećan i radostan život ostaje zaključan u nama. Takođe, kada ne obraćamo pažnju na svoje telo i signale koje nam šalje, sebe limitiramo za veoma moćne odgovore. Kažu da telo zna 4 minuta ranije od glave da će se dogoditi nešto nepovoljno po nas, ali ako nismo naučili da ga slušamo, mi sebe zakidamo za odgovore koji bi mogli da nam promene život.

Aleksndra: Zašto sam rekla  da živi možda čak i suprotno svemu čemu su nas učili na fakuteltu? Učili su nas da moramo da budemo jako informisani. Svako jutro, sve relevantne medije prolistati, pročitati vesti. Biti uvek dospna, raditi 3,4 posla, biti u frci. Čak bih rekla – oko nas treba da budu uključeni svi alarmi, se je hitno, sve je za odmah. Uvek moraš biti drugačija, inovativna, dobro napisati vesti. Poštovati strukturu, ali ne biti uvek ista. Najbolje je da pišeš gomilu tekstova dnevno, uglavnom noću i ponovo – uvek dostupna. Naravno, nisu nam to rekli nikada na fakuteltu (osim čitanja vesti, vesti i vesti), ali ukoliko ste u novinarskom svetu – ovaj pristup novinarstvu se poprilično romantizuje. I vodi do sagorevanja.

Sofija Borković: Na osnovnim studijama žurnalistike bilo je potrebno svaki dan provesti četiri sata čitajući vesti, kako bih mogla da spremna idem na vežbe. Nakon četiri godine sa po četiri sata dnevno provedenih u vestima, ja nisam bila ni malo pametnija, niti sam znala kako da živim bolje. Možda sam bila obaveštena, ali sa informisanošću, nisam mogla ništa. Zato sada, kao diplomirani novinar i master komunikologije svojim prijateljima pripisujem lek neinformisanosti.

Aleksandra: Sofija kaže da to znatno utiče na kvalitet života, pogotovo na osećaj sreće i smisla.

Sofija Borković: Znam da to zvuči ekstrmno međutim, kada svesno izaberemo da konzumiramo sadržaj koji nas bogati, edukuje i podstiče da budemo bolji ljudi, vesti postaju poput grickalica, aposlutno nepotrebne za naše funkcionisanje. Takođe, kako smo svi umreženi, ne postoji mogućnost da za one ključne vesti, ne saznamo.

Aleksnadra: Sofija nas poziva da konzumiramo sadržaje koji nas edukuju, bogate i podastiče da budemo bolji ljudi.

Zato smo morali da postavimo jedno pitanje psihološkinji Ivani Mrđen:

Da li su neke informacije sklonije izazivanju mentalne opterećnosti od drugih?

počinje numera Cinematic atmosphere score

Ivana Mrđen: Mislim da ne treba da razmišljamo u pravcu toga koja vrsta informacija, već više kvalitet odnosno karakteristika te informacije je bitna kada govorimo o tome da li smo propterećeni ili nismo. Recimo ukoliko su te informacije konstantne i neprekidne one nas više opterećuju od regularnih informacija, to je to su tipa baš mejlovi, notifikacije na telefonu. Dakle kad je nešto konstantno ima onako dovodi do toga da smo više opterećeni.

Alekasndra: Psihološkinja Mrđen objašnjava i je važno da razmatramo i emocionalnu povezanost odnosno emocionalna obojenost informacije. Informacije koje su snažnije i koje bude neke snažnije emocije nas više opterećuju.

Ivana Mrđen: Zato nas izuzetno pogađaju vesti o ratu, o krizama, o poplavama, o nekim da kažem ekstremnijim slučajevima. Takođe ono što je bitno, što se tiče samih informacija pored ova dva kvaliteta jeste i kada informacija zapravo zahteva da odradimo više stvari, da se posvetimo i okrenemo ka više izvora to je nešto što ovako poznatije kao multitasking, Dakle, kada informacija iziskuje taj momenat promene fokusa prebacivanje sa jednog domena na drugi, sa jednog izvora na drugi to je isto nešto što itekako ume da nas optereti.

Numera se završava

Aleksandra: Već smo rekli, mentalna ili kognitivna opterećenost koja dovodi do iscrpljenosti. A iscrpljenost sužava rezon tako da nismo u stanju ili da obuhvatimo sve činioce ili idemo ka ishitrenom donošenju odluka.

Ivana Mrđen: Usled umora i iscrpljenosti idete ka odlaganju odluka što takođe nije jelte dobro i to ne utiče dobro na neke procese naročito kada govorimo o biznisu. Što se tiče nekih drugih stvari ili usporava proces dakle prosto bežimo od toga da se bavimo time, zato što nemamo kapacitet da odradimo ili sa druge strane zato što moramo ili prisiljeni smo, donosimo odluke na brzinu bez sagledavanja šire slike tako da posledice svakako nisu dobre.

Aleksandra: U ovoj temi, verovatno ste i sami uočili, puno stvari i pojmova se prepliću. Govorimo o mentlanom opterećnju ili iscrpljenosti, ali tu je negde i sagorevanje, tu je i anksioznost, usporavanje u životu, dostupnost – a sa tim i notifikacije, internet, posao koji radimo non-stop. Uz to, na primer, kada govorimo o internetu, često se fokusiramo na zaštitu i opasnosti, ali ne razgovaramo dovoljno o tome koliko vremena bi trebalo provesti online, kako pravilno koristiti telefone i zašto je važno izbeći stalnu izloženost notifikacijama, objašnjava psihološkinja Mrđen.

Ivana Mrđen:  Navike uglavnom nisu dobre zato što nas niko ne uči dobrim navikama i onda te navike zapravo koje uglavnom imamo većina nas utiču na to da mi samo tu mentalno preopterećenost dodatno podržavamo. Na koji način? Tako što smo stalno uz telefone, stalno smo povezani na internet, stalno smo u toku, stalno smo prisutni. Dakle to je ta neka navika prisutnosti i strah od toga da nešto ne  ispustimo što je mislim iracionalno.

Aleksandra: U ovom slučaju dobre navike karakteriše da:

Ivana Mrđen: Mi imamo mogućnost da kontrolišemo tu mentalnu preopterećenost.

Aleksandra: Ivana se seća da je imala jedan momenat metalne preopterećenosti. Bila je potpuno iscrpljena i nije mogla da obradi još jedan razgovor ili kontakt telefonom. Zato što radi sa ljudima, trebalo joj je da se isključi, potpuno isključi. To znači – nema kontaktiranja. Nema poziva telefonom, odgovoaranja na poruke, vibere, mejlove, mesindžere. Tačnije, nema javljanja na telefon, čak i najbližima, po difoltu.

Ivana Mrđen:  Kako sad ti nisi dostupna kad im trebaš znaš kao kako možeš to? E sad smatraj to nekulturom, a u stvari se radi samo u jednom momentu ličnog kontrolisanja izloženosti informacijama.

Aleksandra: Još jedan apekte cele ove priče:

Sofija Borković: Dok sam radila kreativne poslove za druge, često sam se osećala kao da imam zadatak da neprestano iznosim nove ideje, budem kreativna i doprinosim, kao da radim na traci za proizvodnju sadržaja koji edukuje ili prodaje. Međutim, moje iskustvo je pokazalo da nijedan poslodavac za koga sam radila na poslovima kreativnog marketinga, kopirajtinga, kreiranja sadržaja i sajtova nije razumeo da ne postoji neiscrpan izvor ideja. Ideje ne dolaze iz nekog spoljašnjeg bunara, već iz nas samih, i da bismo mogli kontinuirano doprinositi i biti na visini zadatka, pre svega nam je potreban odmor.

Rad u kancelariji nije idealno mesto za kreativce. Kancelarijsko okruženje često ne podstiče kreativnost. Ne kažem da kreativci ne treba da budu deo kancelarije ili da ne treba da učestvuju na određenim sastancima, ali osmočasovno radno vreme u beživotnoj kancelariji ne doprinosi stvaranju sjajnog sadržaja.

Ono što je potrebno je razumevanje da kreativni proces zahteva fleksibilnost, inspiraciju i vreme za odmor. Kroz moje iskustvo sam shvatila koliko je važno da se radni uslovi prilagode potrebama kreativaca kako bi se postigao najbolji mogući rezultat.

Sofija Borković: Nakon godina ulaganja svih svojih ideja i truda u poslovnu kulturu koja zahteva konstantno stvaranje inovacija, rad punim radnim vremenom, neprekidno odgovaranje na mejlove, bezbrojne sastanke i pozive sa klijentima i menadžerima, čak i vikendom, doživela sam značajan uticaj na svoje zdravlje i lični život. Konkretno, usled nedostatka vremena za osnovne stvari kao što su nabavka u prodavnici, postala sam nezadovoljnija i, nažalost, za vrlo male pare i satisfakciju.

Dodatni problem koji se javlja, nevezano za poslodavca, jeste društveno okruženje koje nam nameće da prihvatimo takav način života kao normalan. Ljudi koji primećuju da nešto nije u redu i pokušavaju da promene sistem često bivaju okarakterisani kao nezahvalni ili buntovnici. Tiho nezadovoljstvo, koje se razvija kroz godine, teško je detektovati. Može se desiti da se jednog dana probudimo u životu koji nam ne odgovara, a da ne znamo kako smo došli do te tačke.

Meni je bilo potrebno dve do tri godine da se oslobodim tog začaranog kruga i kažem „ne“ takvom životu. Verujem da to nije najbolje za mene i želim da motivišem druge da preispitaju svoje životne i radne navike kako bi pronašli bolju ravnotežu između poslovnog i privatnog života.

Kratka pauza.  

Aleksandra: Osobe koje rade kognitivno zahtevne zadate (čitamo to naravno, da kognitivno zahtevni zadaci kao univerzalna kateogrija ne postoje, oni su za svakoga ponaosob zahtevni jer nismo svi isti, i nemam svi iste kapacitete, sposobnosti, naklonosti)…. Uglavnom, kada radimo kognitivno zahtevne zadatke – skloniji smo mentalnom opterećenju. Neki preporučuju pauze:

Radite 25 minuta, pa onda 5 minuta pauze. Zatim, posle svakog trećeg 25-minutonog bloka pravite pauzu od 15 minuta. Ali, ne gledate u telefon, već prošetate, protegnete noge, pijete kafu, sednete i mirni ćošak… Svakako, to je sve poprilično individualno.

Ivana Mrđen: Zaustavim se, napravim to do list-u stvari šta mi u glavi izbacim na papir to mi jako pomaže pogotovo što se tiče posla, zato što u dinamici, brzini ispustim to do listu i tačno osetim taj momenat kada treba da joj se vratim. Druga stvar što uradim jeste da uđem u svoju sobu, spustim roletne, isključim sve moguće okolne ometače i posvetim sebi 5 do 10- 15 minuta da dišem i da vidim gde sam. Da se smirim i umirim.  Druga varijanta, mogu biti u prirodi ali sama sa sobom ili makar fokusirana na sebe i onda posle toga kada se malo sve to primiri usled takvih aktivnosti, onda se vratimo ovim dnevnim varijantama.

Kratka pauza

Ivana Mrđen: Pronađi pet objekata, diši duboko i isključim se sa telefona.

Aleksandra:  Ivana spominje i jedan zapravo jako zanimljiv program. Zove se reset. Tokom reseta jedna određena ekipa ljudi manjeg broja, u koju je i ona uključena, izgubičetiri dana.

Isključe telefone, uz naravno, broj za hitne slučajave i:

Ivana Mrđen: Ukinemo svaki kontakt sa spoljašnjim svetom.

Aleksandra: Psihološkinja Ivana Mrđen objašnjava da je to je jedan ozbiljni digitalni detoks, tokom kog rade meditacije, psihološke radionice i fokusirani su jedni na druge. Rezultat toga je, kako kaže, jedan fenomenalan osećaj mirnoće, umirenosti, stabilnosti, fokusiranosti.

Kaže da trećeg ili četvrtog dana isključenosti osećaju benefite – primećuju više stvari, više su uključen u razgovore, i imaju kapaciteta da slušaju svoje misli. Kada se vrate telefonima i svakodnevici, taj kontakt sa spoljašnjim svetom im postane jako intenzivan. Tada shvate:

Ivana Mrđen: “Čoveče, koliko smo mi izloženi informacijama odnosno koja je to količina informacija koje nas bombarduju u svakoj sekundi.“

Alekasndra: Ali, da li možemo tako “neinformisani” da idemo kroz život? (neinformisani smo stavili u navodnike, samo da znate). Sofija kaže – nećemo biti neinformisani. Samo okruženi informiacijama koje želimo u životu – da bi bili dobro.

Sofija Borković: Ono što se javlja kao benefit svesnog neučestvovanja jeste da imamo pojačan filter za razlikovanje važnog od nevažnog, što doprinosi tome da zaista znamo u šta želimo da budemo uključeni, a šta hoćemo da nas mimoiđe.

Aleksandra: Još jedan način svesnog neučestvovanja jeste i digitalna detoksikaciju koju psihološkinja Ivana Mrđen spominje kao jednu od boljih strategija za borbu protiv mentalnog opterećenja.

Digitalna detoksikacija znači detoks od digitalnog sveta/mobilnih telefona računara svega onoga što nas uključuje.

Ivana Mrđen: Bukvalno stavljate pauzu na dodir sa ovom vrstom tehnologije kako biste se oslobodili uticaja iste.

Aleksandra: Kažu da ljudi vole liste, jer vrlo lako mogu da pređu preko određenih informacija. Mi ih definitivno gotivimo,  tako da vam zajedno sa psihološkinjom Ivanom Mđren dajemo i listu korisnih saveta i strategija kako smanjiti mentalnu preopterećenost.

  1. Digitalni detoks:
    • Napravite pauze od tehnologije tokom dana
    • Sat vremena pre spavanja ne koristite telefon zbog negativnog uticaja plavog svetla na san
  2. Alternativne aktivnosti:
    • Pauze provodite u aktivnostima poput šetnje ili razgovora, ne na telefonu
    • Posmatranje prirode je korisno
  3. Meditacija i mindfulness:
    • Zastanite i dišite duboko 10 puta, fokusirajući se na disanje
    • Pronađite pet objekata u okruženju s određenom karakteristikom (npr. plava boja) kako biste se usmerili na trenutak
  4. Skrining tela:
    • Skenirajte telo od vrha prstiju do temena glave, osvešćujući kako se osećate
  5. Organizacija vremena:
    • Koristite to-do liste da biste rasteretili um
    • Prioritizacija zadataka i fokusiranje na jedan zadatak u trenutku smanjuju mentalnu preopterećenost.

Aleksandra: Svako od nas doživi da se mentalno optereti. Ukoliko to ne saniramo na vreme, dolazi do iscrpljenosti, sagovrevanja kao i psihosomatskih simptoma poput pritiska u glavi,  glavobolje, visokog pritiska, slabog fokusa ili anksioznosti.  Možda to još uvek nismo imenovali kao mentalno opterećenje, to ne znači da ga ne doživljavamo.

A koji su benefiti usporavanja kada nam svet i sistem hvali frku i strku i da li nešto gubime ukoliko usporimo – u sledećoj, bonus epizodi koju priremamo.

I da, pošalji ovu epizodu osobi koju poznaješ i prepoznaješ da bi joj bila korisna.

Kreće numera, optimistična, energična: Milano “Driving cars onto Mars”

Aleksandra: Slušali ste podkast Umologija, podkast u kom želimo da napravimo nove drajvere: putanje shavatanja i razmišljanja; poimanja sebe, svojih misli i emocija, ali i osoba i sveta oko nas.   

Ovu epizodu su kreirale: Marija Marčeta i Aleksandra Bučko.

Završava se numera

Zvučni efekti: Pixabay

Uvodna numera: Milano – Driving cars onto mars

Dodatna muzika: Cinematic atmosphere score3 – Musictown, Pixabay

Produkcija: Fabrika kreativnosti

Author

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *